Koliko su puta nestrpljivi vranci lupali kopitama pod mutnim svjetlom gradskih svjetiljki…a sapi im podrhtavale od želje da krenu popločanom alejom nad kojom su se spuštale krošnje stoljetnih grana. I dok bi im se iz nozdrva izvijala para slična oblacima bijelim, dostojanstveni kočijaš sa karanfilom za reverom i svilenim rukavicama, njezno bi držao uzde i bič koji nikada nije ostavio trag na sedefastoj kozi razigranih konja. I tek kada bi jecaj violine razbio tišinu i zaljubljeni par utonuo u meka sjedista starog fijakera…kočijaš bi tihim zvizdukom dao znak i točkovi su preko gomila uvelog lišća krenuli po ko zna koji put istim ulicama…
istim putevima…i ispod istog nebeskog svoda, ali uvijek sa drugačijim tajnama koje su se radjale u tom trenu…i drugačijim sapatima koji su se skrivali u gustu konjsku grivu sa kojom se igrao nestašni povjetarac i mekim je dodirom rasplitao.

I koliko se osmjeha rodilo u radosnim ćutanjima…i suza ugušilo na ramenu nekog nevjernog dragog čiji su prsti sa nemirnom čeznjom
mrsili uvojke plave u nadi da ce izbrisati sumnje u jednom rastuženom srcu…
I kada bi topot sa popločanih ulica utonuo u meku prašinu druma i pomješao se sa zuborom nemirne rijeke…sklopile bi se spokojno zaljubljene oći da bi na krilima snova otplovile u svijet raskošnih princeza što u susret idu nestvarnom princu koji ih čeka na početku bajke…I u tom trenu oživjele bi tužne vrbe i začudjeno okretale lice od bistrih rijecnih virova i mahale zelenim granama u kojima su se probudili vilini-konjici prozirnih krila i zaneseni ljepotom prizora pali u narucje cvijeca i ukrali bisernu rosu da je spuste u kosu zalutale princeze…

Stari fijaker

Stari Fijaker

Čak su i svici ponudili svoje čarobne lampe da pokazu put do staklenog dvorca u kojem su zrikavci na srebrnim strunama pratili slavuje što su pjevali u horu…a Mjesec zvjezdanim prahom ispunio sobu u koju je vjetar sa dalekih putovanja doneo mirise procvalih ruža i spustio ih u svilu bijelu…

Ali…razigrani vranci svojim galopom rastjerase lepršave snove i vratiše u stvarnost jedno uzdrhtalo srce, na trenutak postidjeno zbog varljivih snova, umjesto kojih poče da se budi žal sto se priblizava kraj puta…i sto ce u fijaker ući neki drugi zaljubljeni par.

I žal zbog vremena koje neumoljivo teče i prasinom prekriva davne uspomene i sjećanja…i u srcu budi bolnu čeznju da odnekud do nas dopre zvuk točkova po popločanoj stazi i njistanje razigranih konja nad kojima bdije kočijaš u fijakeru starom…




Sirena