Stari fijakeri

Koliko su puta nestrpljivi vranci lupali kopitama pod mutnim svjetlom gradskih svjetiljki…a sapi im podrhtavale od želje da krenu popločanom alejom nad kojom su se spuštale krošnje stoljetnih grana. I dok bi im se iz nozdrva izvijala para slična oblacima bijelim, dostojanstveni kočijaš sa karanfilom za reverom i svilenim rukavicama, njezno bi držao uzde i bič koji nikada nije ostavio trag na sedefastoj kozi razigranih konja. I tek kada bi jecaj violine razbio tišinu i zaljubljeni par utonuo u meka sjedista starog fijakera…kočijaš bi tihim zvizdukom dao znak i točkovi su preko gomila uvelog lišća krenuli po ko zna koji put istim ulicama…
istim putevima…i ispod istog nebeskog svoda, ali uvijek sa drugačijim tajnama koje su se radjale u tom trenu…i drugačijim sapatima koji su se skrivali u gustu konjsku grivu sa kojom se igrao nestašni povjetarac i mekim je dodirom rasplitao.

I koliko se osmjeha rodilo u radosnim ćutanjima…i suza ugušilo na ramenu nekog nevjernog dragog čiji su prsti sa nemirnom čeznjom
mrsili uvojke plave u nadi da ce izbrisati sumnje u jednom rastuženom srcu…
I kada bi topot sa popločanih ulica utonuo u meku prašinu druma i pomješao se sa zuborom nemirne rijeke…sklopile bi se spokojno zaljubljene oći da bi na krilima snova otplovile u svijet raskošnih princeza što u susret idu nestvarnom princu koji ih čeka na početku bajke…I u tom trenu oživjele bi tužne vrbe i začudjeno okretale lice od bistrih rijecnih virova i mahale zelenim granama u kojima su se probudili vilini-konjici prozirnih krila i zaneseni ljepotom prizora pali u narucje cvijeca i ukrali bisernu rosu da je spuste u kosu zalutale princeze…

Stari fijaker

Stari Fijaker

Čak su i svici ponudili svoje čarobne lampe da pokazu put do staklenog dvorca u kojem su zrikavci na srebrnim strunama pratili slavuje što su pjevali u horu…a Mjesec zvjezdanim prahom ispunio sobu u koju je vjetar sa dalekih putovanja doneo mirise procvalih ruža i spustio ih u svilu bijelu…

Ali…razigrani vranci svojim galopom rastjerase lepršave snove i vratiše u stvarnost jedno uzdrhtalo srce, na trenutak postidjeno zbog varljivih snova, umjesto kojih poče da se budi žal sto se priblizava kraj puta…i sto ce u fijaker ući neki drugi zaljubljeni par.

I žal zbog vremena koje neumoljivo teče i prasinom prekriva davne uspomene i sjećanja…i u srcu budi bolnu čeznju da odnekud do nas dopre zvuk točkova po popločanoj stazi i njistanje razigranih konja nad kojima bdije kočijaš u fijakeru starom…




Sirena

Leave a Reply

Your email address will not be published.