Spomenik na Kozari

Nekada,u vremena državnosti tako “loše” države,SFRJ, kakvu je bar danas predstavljaju, bili su ljudi, koji su živjeli u njoj i voljeli je svim srcem i dušom. Nekada, u toj “lošoj” državi, postojali su narodi koji su imali sve što se moglo poželjeti. Imali su svoju kulturu, filmove, muziku, individualnost i ono najbitnije – slogu. Imali su ono nešto što se danas ne moze naći na istom području s istim narodima, ono nešto sto kada pričate s starijim generacijama ne znaju ni imenovati. Znaju samo da je to “ono nešto”. Neki faktor X koji je omogućavao sreću, veselje, prosperitet, emociju koja više ne postoji, kako bi to oni nazvali jednom rjecju “sve”.

Tako, ta “loša” država je toliko “ugnjetavala” da se”trebala” raspasti. Torture te nekadašnje države bile su toliko velike da ne možemo ni zamisliti. Nabrojat cemo samo mali dio:odlazak na more svake godine, odlasci na skijanje, druženja uz pjesmu i veselja, obilasci od Vardara pa do Triglava svih bogatih znamenitosti, mogućnost zaposlenja uvijek, bez obzira na stručnu spremu. Oh,kako je ta država bila loša, a zamislite koliko je daleko išla i kako je bila osorna prema svojim stanovnicima da im je čak davala besplatno zdravstvo i školstvo, te ono najgore, davala je ljudima stanove, rješavala im životno pitanje. To je tako bilo loše od “te” i “takve” države.

Spomenik revolucije naroda Moslavine

Ipak, kad sagledamo sve, shvatimo da nam je danas mnogo bolje, zahvaljujemo se svakodnevno Bogu jer smo se izvukli iz patnje. Danas nam je svima super. Imamo idealne državne sisteme, samo što malo plaćamo zdravstvo. Pa ni to nije tako strašno, jedino nam je malo teško, jer ako se želimo školovati moramo plaćati, ali i to se rješi, pa nemamo valjda bezveze guzonje po ministarstvima koji će svom djetetu obezbijediti isto. A i stambeno pitanje nam nije loše. Opet nam država dijeli stanove,samo ovaj put pod drugim okolnostima. Moramo dignuti neki “mali” kredit, ništa strašno,od nekih 60-100 000 maraka. Samo to. I vratit ćemo brzo,za nekih 50-tak godina u možda čak duplom iznosu.

Ma super stvar,idealna država, sve imamo. Možda nam je malo teško otići na more, ali može se i to, pa uvijek imaju banke koje daju male bezkamatne kredite koji nas samo malo ofuljaju. Ali i to je dobro, malo, nekih godinu dana smanjit ćemo jelo pa ćemo i to uspjeti. Jedino malo što nam nedostaje je jelo s obitelji i društvom u restoranima, ali i to nam je postala misaona imenica. Restoran, ma bezveze, zašto otić tamo, bolje plaćati rate kredita i ostati kući uz dobar film i porciju makarona, naravno samih.

ZOI Sarajevo 84

Ah, koja “grozna” država je bila ta SFRJ, kako je samo ugnjetavala ljude. Naježim se misliti na to. Možda “najgore” što je priuštila takva država svojim ljudima je Olimpijada 84. To je tako loše, kamara veselih lica koja obiluju osmijesima,promrzlih ruku dok navijaju za svoju reprezentaciju. Kako je samo obilovala mržnja tada. Ta crvena petokraka iza koje smo se krili svima nam je “naudila”. Okaljala nas je u svijetu, pokazala je da smo nikakvi, da nemamo tehnologiju,niti stručnjake. Da nemamo prirodnu ljepotu niti turizam.I ne smijem zaboraviti reći da možda ipak najveći “grijeh” te države je taj što smo svi bili isti. To je stvarno loše. Imati ista prava, iste mogućnosti, isto zdravstvo i školstvo, istu mogućnost za sport i posao, ma stvarno “loše”.

Definitivno je “bolja” današnja demokracija i ovaj birokratski režim koji ti nudi sve “najbolje” pa stoga živjela demokracija. Sada smo svi sretni, najviše studenti i penzioneri, jer oni imaju i najveća primanja. I to stvarno nije fer, da jedan penzioner živi od 150 maraka mjesecno a njegov doskorasnji prijatelj je morao kupiti fakultet da bi bio ministar. I sada jadan kao ministar mora se boriti s novinarima da ih zataška sa svojom kupljenom i diplomom, te mora jedva živjeti sa svojih bijednih 3500 km. Ali eto sreća postoji ta korupcija (koju je ona loša država umalo iskorijenila) pa eto može nabrati još koju 1000, doduše dobro mu dodje i malo zloupotrebe položaja, pa i tu nabere možda neki stan ili auto. Ali sve je to jako sitno,ipak ne bi bilo loše imati neku kuću na moru, pa raskošnu vikendicu, nekoliko novih auta prestižne marke, i pored kuće bar šesterosoban stan. Zar traže previše??? Ah,kako smo teško živjeli.

Pioniri SFRJ

Stvarno imamo sreće pa nam dodje ova današnja, naša verzija demokracije. Čak pruža penzioneru nakon 150 maraka mjesečnog primanja da kupi lijekove od 100 maraka,50 potroši na cigare i 30 dana nadje hranu u kontejneru. Pa sad recite da nam danas nije dobro.Baš je darežljivost na dijelu, ali ponekad razmislim, ko mu je kriv kad puši, problemi se ne rješavaju cigarom. Neka bolje rasporedi svojih 150 maraka, ili neka ne kupi lijekove. I tako 2 decenije otprilike već možemo uživati u svojim današnjim državicama bez totrure te “odvratne” i “ohole” SAVEZNE FEDERALNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE!

Maxim