Rade Šerbedzija

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli?
Kaži… i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekad zajedno…,
I noći, zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena.
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…

Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali.
Uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
Koji nas je tamo nosio.

Zaboravi da si ikad rekla da me voliš,
I kako se nikad, nikad nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca.
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
“Nikada neću zaboraviti.”
Molim te zaboravi.

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim.
Kažem ti to bez gorčine.

Otvori oči ljubavi!
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali…, i imali…,
Zato… Zaboravi…

Čemu sjećanja…?
Pogledaj kako trešnja u tvom vrtu
Iznova cvjeta svakog proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi.
Zagrli bjelinu novih dana.
I zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
Zreli smo ljudi,
To jest , nismo više djeca.
I znam da nije lako.

I znam da možda i boli…
Ali pokušaj,
Molim te…, pokušaj….zaboravi.

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme
Sretni me ,kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli?
Kaži… i zaboravi.

Domaća poezija