Jedan od najvećih živih glumaca sa prostora bivše SFRJ, koji je nakon sjajne glumačke karijere u bivšoj nam zajedničkoj državi, ostvario solidnu i na prostoru SAD i Evrope, Rade Šerbedžija u razgovoru sa Đorđem Randeljem dao je intervju beogradskom NIN-u. Postavljena pitanja i date odgovore Šerbedžije „Espona“ prenosi integralno.

Na Dan ustanka u Hrvatskoj, 27. jula, nekad najveći republički praznik, proslavio je 67. rođendan, a dočekao nas je na Svetog Iliju na Brionima kao kakav nasmejani živahni i rastrčali mladić, sa onim svojim očima neboplavim koje kao da nisu od ovog sveta. Rade Šerbedžija, glumac, pesnik i boem koji je sedamdesetih bio najpopularniji Jugosloven posle Maršala Tita, uz još samo nekolicinu sportista – olimpijaca. Samo Rade je bio lep i mlad, a svi ostali – samo mladi.

Onda su došle devedesete i Rade je oteran iz Zagreba, pa i iz Beograda, a u Sarajevu je sa sve tri strane proglašen za izdajnika. Otišao je u beli svet i iz Londona, a potom iz Los Anđelesa, stizale su vesti o velikim uspesima i velikim rolama naše jedine prave i velike holivudske zvezde, ali su stizali i intervjui i pisma njegova, koja su zvučala kao Andrićev Ex ponto i nosila sav onaj Ovidijev očaj izgnanstva sa Crnog mora.

I onda su ga privukli Brioni, gde su kadgod, na „onim plenumima“, padale glave kao legendarne Titove mandarine i gde su potom, u novoj državi, mnogi trbušasti hrvatski generali i političari otkrili da odjednom znaju i vole da igraju tenis, jer ga je nekadašnji Titov general Tuđman veoma voleo.

Ponovo ste na moru. Jeste li zatvorili krug? Od one početne, valjda mladalačke fascinacije starim ribarima i potrebe da se bude na moru, uglavnom leti, u „sezoni“, kad su lepše od mora i četinara mirisale – devojke…

Pa, meni je nekako sasvim logično da ljudi, rođeni u planinama ili ravnicama u kojima sam ja rastao – obožavaju more. A Jadransko nije teško obožavati, jer je najljepše more na svijetu. Bio sam fasciniran morem, još kad sam kao mlad glumac, sa 18 godina, odlazio na Dubrovačke ljetnje igre. To je bilo kraljevsko vrijeme za umjetnost.

Nekako su se počeci vaše karijere poklopili sa onim specijalnim statusom koji su umetnici imali u socijalizmu. Ako ništa drugo, ono bar veliku popularnost, slavu i poštovanje, dok tadašnje posleratno društvo još nije stiglo da potone u potrošački mentalitet?

Tih kasnih šezdesetih, Dubrovnik je bio svijetla pozornica i svjetska, i evropska, i jugoslavenska… U to su se vrijeme družili glumci iz cijele bivše Jugoslavije.

Iz Srbije su tu bili Ljuba Tadić, Stevo Žigon, Ružica Sokić, Mira Stupica, Branko Pleša…

Svi oni su godinama radili na Ljetnjim igrama, kada se božanstveno živelo. Posle sam otkrio i samo more, ostrvo Silba, gde sam kupio plac i napravio kuću. Tad tamo nije bilo električnog svjetla. Bilo je divno i romantično. I riba je drukčije mirisala. Sve je drukčije bilo. Tamo sam išao svako ljeto posle Dubrovnika i ostajao cio septembar. Tamo sam lovio ribu i još uvijek tamo imam prijatelje. Sjećam se da sam jednom otišao na Filmski festival u Pulu i da sam dobio Zlatnu arenu – ne sećam se više za koji film je to bilo – i kad sam se vraćao iz Pule na brodu sam čitao u novinama da je jučer moj prijatelj Damir Galetović uhvatio velikog bucnja, imao je 56 kila…

Oprostite, ali mi „furešti“, sa kontinenta, ne znamo šta je „bucanj“?

To je ogromna riba, ali nije jestiva. Kad bi je čovjek vidio uplašio bi se da je morski pas. Ali on ju je, ipak, ulovio i meni je namah bilo krivo što sam bio u Pulskoj areni. Inače bih je ja ulovio, zajedno s njim, jer bismo bili zajedno na brodu. I sjećam se da sam na brodu prepravio diplomu u kojoj piše da se Zlatna arena dodeljuje meni – prekrižio sam moje i ispisao njegovo ime i dao sam mu Zlatnu arenu za bucnja! On je to zaslužio, jer je stvarno luđak. Neviđen. Ha, ha, ha…

I od te vaše Silbe na početku do Briona sada, od onih dečačkih ribolova do impozantnog Teatra Ulisis, koji je eto već 13 godina star, koliko i ovaj vek?

Uvek se trgnem kad mi to neko spomene. Kažu da teatar uglavnom posle sedme godine postojanja postaje prepoznatljiv. A mi već trajemo 13. Prošli smo sve i svašta, od ignoriranja preko ne znam kakvih sve gluposti i dezinformacija o nama – šta radimo, kako i gde živimo – do nekompetentnih i nedobronamernih prikaza naših predstava. No, hukači su se umorili i zamorili od tog vikanja i danas smo prepoznatljivi kao dobar teatar.

Glavni koprodukcioni partner vam je novosadsko Srpsko narodno pozorište. Kako teče ta saradnja?

Odlično. Pa, vidite da glavnog partnera ne menjamo. To je počelo prošle godine sa „Odisejem“ Gorana Stefanovskog. Ta predstava je zasenila svu konkurenciju na Sterijinom pozorju i potom obišla mnoge velike gradove bivše Jugoslavije, pa i van nje. Predstava „Šekspir u Kremlju“ je korak dalje, jer je u njoj najviše glumaca iz Novog Sada, više nego iz Zagreba i Beograda.

Mislim da je urađen veliki i važan posao – za današnju teatarsku, a bogami i političku situaciju, jer je važno da se ljudi počnu povezivati ponovno, da počnu trgovati jedni s drugima, razmenjivati iskustva. Sasvim je logično da se neko preduzeće u Zagrebu koje proizvodi metalne delove, ma i šarafe, poveže sa nekim iz Srbije ko proizvodi nešto slično ili kompatibilno. To će doći, to je neminovno, a teatar, ovaj naš Ulisis, je tu i da ih malo požuri.

Odigrali ste u teatru, pa i na filmu, sve što se valjda zamisliti i poželeti može. A kako je to bilo pre 40 godina kad ste se iz malih Vinkovaca u Zagreb ušunjali?

rade_serbedzija

Pa kod mene i kod moje generacije bilo je tada tako. Ja sam se uvijek volio diviti. I učiti. Kao mlad glumac kad vidim nekog „majstora“ želio sam biti blizu njega, biti s njim, pa sam se tako družio sa svim tim velikim tipovima. Paja Vujisić i Ljuba Tadić su mi bili najbliži drugari, sa Fabijanom Šovagovićem sam isto bio odličan, iako se s njim teško bilo družiti, on je bio svoj, volio je samoću, volio je pobjeći, uglavnom sam, da, bio je pravi vuk samotnjak.

A Ljuba Tadić je baš bio društven i radujem se da sad mogu reći – s njim sam postao blizak prijatelj. To je bio tako veličanstven čovek da sam ja jednostavno srećan zbog toga što sam imao priliku da budem blizu njega, da razgovaram s njim o svemu, i o životu i o umjetnosti, i o politici, naročito tih godina kad je počinjala ta grozna politika i ti grozni ratovi u toj zemlji u kojoj smo živjeli zajedno… nekada. To mi je bila dragocjena stvar biti blizu takvog jednog velikog čovjeka.

A da li to danas primećujete, koliko ovi novi glumački klinci vole rado da budu uz vas?

Uvijek ima toga, iako se tu malo promijenila situacija, jer nije više kazalište toliko važno, nije ono više glavno u glumačkom životu. Film, a pogotovo televizija, postali su mnogo važniji, a posredstvom interneta sve ti je dostupno. Danas mladi otvore internet i samo bulje u njega i ni ne ide im se u kazalište. Sada je kazalište u teškoj situaciji u cijelom svijetu. Ali opet verujem da će ponovo doći njegovo vrijeme, jer se mora izgustirati ova neprirodna, virtuelna tehnologija.

Ljubiša Ristić je jednom rekao da ste sedamdesetih godina prošlog veka bili najpopularniji i najznačajniji Jugosloven posle Tita i to je jedino u čemu sam se sa njim ikad složio. I neki sportisti imali su sreću da su to što najbolje rade radili na svim jezicima – Divac, Kukoč, Dino Rađa, Stojaković. Vi ste se napatili sa jezikom, ali da nije bilo filma Fadila Hadžića „Novinar“ ja se zacelo ne bih u taj zanat upustio, pa ovog razgovora ne bi ni bilo. To je bilo baš negde krajem sedamdesetih godina prošlog veka?

Da, u to vrijeme sam išao iz filma u film, snimio sam dosta interesantnih i začudo mnogo filmova koji su preživjeli. A snimio sam i mnoge koji preživjeli nisu (smeh).

I sad me sreću neki ljudi pa mi govore „jao, pa ti se svaki dan na TV, idu tvoji stari filmovi“! Pa mislim, to znači da su ipak preživjeli. Posebno volim filmove što sam ih radio sa Živojinom Pavlovićem.

Bila je posebna strast biti u njegovom filmu. Snimio sam četiri glavne uloge u Žikinim filmovima i TV seriju „Pesma“ po velikom romanu Oskara Daviča. Žika je za mene bio važan čovjek, al` ne samo kao filmski režiser i uopšte stvaralac raskošnih mogućnosti, nego i kao prijatelj. Važan mi je i kao pisac, kao intelektualac. On je apsolutno savršen čovjek, a posebno sam cijenio kod njega što je bio disident u pravom, u najljepšem smislu riječi. Gospodin disident. On je, uz Žilnika i Makavejeva, bio glavni predstavnik „crnog talasa“, ali njegovi filmovi, koji su bili kritika tog sistema i nekih pojava, nikada nisu bili vulgarni.

Kad već govorim o tome, mislim da se danas u svemu pretjeruje kad se govori o toj nekadašnjoj Jugoslaviji – te nije se moglo ovo, nije se moglo ono… Ma, vraga nije! Naravno da je bilo nepravedno tretiranih umjetnika i uopće ljudi zbog njihovih drukčijih političkih mišljenja, s tim se slažem, ali je u biti to bilo ipak jedno društvo u kome se moglo svašta napraviti. Konačno, i svi ti filmovi koji su bili zabranjivani – na koncu su se gledali. Tako da je to vrlo interesantna priča o Jugoslaviji i njezinim disidentima.

Napisali ste u autobiografiji „Do poslednjeg daha“ da 90-ih niste hteli da prihvatite teze mladih ratobornih pesnika nacionalista koji su pretvarali „ove naše dane i godine koje smo zajedno živjeli u promašene živote, lažne zanose i uzaludne ljubavi“…

Dozvoljavam da je netko bio nesretan u toj zemlji. Meni je žao što je taj netko bio nesretan, jer ako je već bio nesretan, valjda je imao i razloga za to. Zaista su se ljudima dešavale neke neugodnosti, kao i u svakoj zemlji i u svakom sistemu. I u totalitarnom, i u demokratskom, i u kapitalističkom, i u socijalističkom.

Ali ne mogu dozvoliti da meni iko kaže da sam ja bio nesretan u toj zemlji, i da me ubeđuje u to. Ja sam bio sretan. Živio sam dobro u toj zemlji i volio sam sav taj narod. I mislim da je narod uglavnom živio dobro u toj zemlji. To je bilo vrijeme u kojem smo se mi smijali kad smo odlazili u Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Rusiju i bilo nam je teško gledati te naše ljude – braću Slavene – kako su nastradali pod tim ruskim socijalizmom. A mi smo živeli jednim potpuno drugačijim i bogatijim životom.

Dakle, zbog toga bi trebalo biti pametniji i iskreniji prema svemu tome što smo ovdje živjeli. Nažalost, došlo je do toga da u mnogim sredinama – jer to tako ispada da uvijek pobjednici pišu istoriju – u mnogim sredinama, o svim stvarima koje se uče o bivšoj Jugoslaviji kreiraju se nove istine, koje žele da se mnoge stvari prebrišu gumicom, kao da se nisu nikada dogodile.

Ipak, neću da se dohvatimo bilo kakvih rasprava ili lamentacija o ratu i o ratnim zbivanjima na ovom području, jer nisam ni stručnjak, ni sociolog, ni politolog da to objašnjavam. Mogu samo kazati ono što intimno osjećam: nikako se ne mogu postaviti kao čovjek koji sve zna o tome, koji analizira kako se dogodilo i zašto se sve baš tako dogodilo.

Ali moj instinkt mi govori da su zapravo najveći krivci veliki narodi, velike ekonomske i vojne sile u svijetu koje su dopustile da se to dogodi, usred Evrope. To je moje mišljenje. A ove naše barabe koje su u to gurnute i koji su to iskoristili da bi napravili svoje individualne političke karijere – neću im ni imena spominjati, svi znamo kako se zovu ili kako su se za života zvali.

Sve što o tome ja imam reći i što treba reći, jeste zapravo ona stara koja kazuje da „kad vojne trube zasviraju, muze zašute“.

U tom smislu prošli smo jedan težak dio života, u svakoj toj sredini trubile su ratne trube svoje pjesme, svoje istine, sve je prikazivano crno – bijelo, svi su ostali bili krivci, samo su nacije, naravno njihove nacije, bile ispravne… a to dakako nije istina.

U tom ratu je bilo svega i svačega i čovjek koji je bio protiv rata i koji se izdizao na bilo koji način i koji je želio zaustaviti taj rat, i koji je čak samo izrekao svoje javno mišljenje – taj čovjek je postajao neprijatelj u svim sredinama. E, ja sam jedan od takvih ljudi, ali uvijek zajedno sa nekim divnim i časnim ljudima, kao što je bio moj prijatelj Ljuba Tadić, i još mnogi drugi u toj bivšoj državi. Da sad ne nabrajam imena, ali svugdje je bilo takvih. Naravno da su takvi ljudi u tom trenutku bili crne ovce, oni su bili nepoćudni… i to traje do današnjeg dana.

Naravno, stvari su se promijenile. Nekada sam, kao što kažete, bio jedan od najpopularnijih ljudi na tom prostoru, onda je došlo vrijeme kad sam bio u pojedinim sredinama jedan od najnepopularnijih ljudi, gdje su mi akcije pale, ali sada je ponovo došlo vrijeme da su me ljudi počeli razumijevati. Naravno, uvijek ima pametnih ljudi, onih koji odmah od početka razumijevaju stvari, ali ima i puno ljudi nevinih, koji gledaju svoje televizije, čitaju svoje novine i oni u to vrijeme primaju samo te informacije. I oni vjeruju u te informacije.

Znate, teško je u ratu kad krene propagandna mašinerija, teško je čovjeku oduprijeti se i reći „čekaj, možda to nije sve baš tako“! I sada ako si ti protiv tih jednosmernih informacija i kažeš „čekaj, pa nije to sve baš tako“, ti odmah postaješ krivac za taj narod. Ili si izdajnik, ili si ovakav, ili onakav, a neprijatelj si u svakom slučaju.

Međutim, stvari se mijenjaju. Vidite, ljudi ponovno počinju komunicirati među sobom, evo ljudi putuju, do prije desetak godina Srbima je bilo teško, pa i opasno, dolaziti na Jadran, ali danas se, eto, dolazi masovno, znači ta tenzija je splasnula.

 

Rade Serbedzija nekad i sad

Rade Serbedzija nekad i sad

 

Nikada to neće biti ono što je bilo, jer su rane velike, užasne scene koje su se dogodile, ali da će ovi narodi morati jedni pored drugih živjeti u miru, to je sasvim izvesno. A osim toga, konačno oni ljudi koji su u svemu tome apsolutno nevini i koji nisu željeli zlo nikome, a predstavnici su ovog ili onog naroda, oni će moći mirne duše doći fino i čiste savesti da razgovaraju, posluju, trguju ili jednostavno da se druže sa drugim ljudima.

Da se poštuju, a ne moraju se beskrajno voljeti. Konačno, evo neće biti granica. Evo sad nema granice između Hrvatske i Slovenije, a brzo će ući i sve druge zemlje u Evropu i biti dio Evrope… ne smem ni da kažem, ali bolje je da smo u Evropi kad ne možemo drugačije.

Da, reći ću: ali kad bismo mogli drugačije, bilo bi nam bolje da nismo u Evropi. No, ovako smo svi skupa premali da jednostavno nemaš drugog izbora, ti moraš biti dio te velike trgovačke zajednice. Ali da će nam biti teško kao narodu – to je sigurno. Jako je teško održati se u jednoj velikoj zajednici u kojoj su nemački, engleski i francuski glavni jezici.

I šta vas je konačno povuklo da ostavite Los Anđeles i solidnu holivudsku karijeru i da zaokružite svoj životni krug kredom?

Najviše – moja djeca. Imam ih petoro. Danilo je režiser, a pre toga je završio filozofiju i stari grčki. Kad je sa 18 godina hteo na režiju, ja sam mu rekao: „Sine, nemoj, nećeš ništa naučiti tako mlad“! Iako smo imali divnih profesora na Akademiji. Bio je Babaja, Berković, Krešo Golik…

Nemoj ići jer je to siromašna akademija, nemaju ni kamere ni filmskog materijala, tu nećeš snimiti tri dokumentarna filma za četiri godine, završi prvo neki jak fakultet, ja sam se držao još onog Gavelinog nepisanog pravila da se u njegovo vreme nisi mogao upisati na Akademiju za pozorište, film i televiziju ako nisi najmanje apsolvent na bilo kom fakultetu. Jer, režiser mora biti obrazovan. Naravno, ima i takvih genija koji su, da kažemo, od početka genijalni, kao naš Emir Kusturica, živi talenat. Taj momak je već sa 17 godina bio to što su drugi celog života, ali to su jako retki izuzeci.

Pa je onda Danilo diplomirao na Filozofskom i opet došao kod mene, a ja nemam kud, nego sam ga poslao u Ohajo, kod mog prijatelja Rajka Grlića, koji je tamo šef katedre za film. I on je tamo još tri godine studirao režiju. I snimao, stalno su snimali. Moja prva ćerka Lucija je već uveliko glumica u Zagrebu, snimila je dosta filmova i jako je popularna u Hrvatskoj. Imam i Ninu, talentovanu glumicu koja je tu u našem teatru, a sad studira u Filadelfiji, snimila je već dva kratka igrana filma. Milica je završila drugu godinu primjenjene umjetnosti u Rijeci, a Vanja sad bira fakultet, ili će u Glazgov ili u Beč, samo sam joj sugerirao da studira bilo šta drugo, samo ne glumu, jer se gluma, ako imaš dara, nauči bez studija. Pogotovo uz nas – ona stalno ima „pozorište u kući“. Sećate se one uzrečice: „A šta da rade pekarova djeca, nego hleb da peku“? Sve tri ćerke iz braka sa Lenkom Udovički odrasle su u Londonu i Los Anđelesu, Nina je doduše rođena u Beogradu ali smo je posle samo devet dana odneli u Sloveniju, sve tri govore engleski kao prvi jezik i zato će studirati u inozemstvu.

Šta vam se najlepše desilo u životu?

Eh, dečje pitanje. A možda i pesničko. Pa mnogo mi se lepih stvari desilo u životu. Možda je u stvari najlepši taj život sam: privilegija da živiš i da se raduješ, pa žena koju voliš i deca koju podižeš, odgajaš, voliš ih, brineš se za njih, roditelji tvoji, rođaci, braća i sestre… To mi je najvažnije i tu sam sretan čovjek. Oprostite, moram da kucnem u drvo. Otac mi je nedavno napunio ravno sto godina, a još uvek je bistar, koncentrisan, sve radi, rešava ukrštenice, neviđen čovjek, živi u Beogradu. Tako da je to velika stvar i to je ono što imam. A toliko ima mnogo ljudi koje dotakne neka nesreća u životu, meni je samo majka prerano umrla i to je ostala jedna duboka bol u meni, a sve drugo, fala bogu, ne žalim se, nije mi se loše poređalo.

I konačno, kakva je sudbina vaše divne i strašne, strašno tužne knjige „Do poslednjeg daha“?

Knjiga je čitana širom nekadašnje zajedničke države, prevedena je na italijanski, slovenački i makedonski. Nisam, kao što sam se godinama spremao, napravio i englesko izdanje, ali sad znam da ga treba napraviti. Samo možda drugačiju knjigu, bar donekle: da spojim neke njene delove sa novim poglavljima iz moje još nedovršene druge knjige „Green card“, gde je težište na mojim holivudskim iskustvima i prijateljstvima sa tamošnjim bardovima glume, što će engleske i američke čitaoce svakako više zanimati.

Tu pišem o svojim prijateljima – glumcima i režiserima – koji su njima interesantni. A to svakako moram napisati. Moram napisati i priču o Anđelini Džoli i o svemu tome što sam prošao sa filmom „U zemlji krvi i meda“. I što sam doživio, konačno, raznorazne kritike zbog toga što sam igrao u tom filmu sa radnjom iz naših krajeva. Pa mnogi uopće nisu ni gledali taj film, a pisali su o tome. Ali je to stvar smiješna – da se ljudi odmah svrstavaju ako bilo ko dirne neku temu iz rata, ovog rata koji se dogodio, odmah je to upereno protiv cijele nacije. Zašto? Moglo se dogoditi, a i događale su se takve stvari, ali svaka nacija će odmah pronaći da je to upereno protiv cijele nacije. E, a gdje smo mi bili? Tako me je jedna novinarka pitala: A gdje su hrvatski i muslimanski logori, u tom filmu? A ja kažem: Gospođo, barem sto kilometara dalje. Ne možeš sad sve to strpati u jedan film.

U ovom filmu se radi o tome, Anđelina je čula tu priču i na osnovu nje napisala scenario. Biće toga još, pa će ljudi pisati drukčije. A i pisali su konačno, šta se događa u muslimanskom logoru, šta u hrvatskom, i tako dalje. I treba da se prave ti filmovi, da se vidi da se svugdje događalo i da je svačega bilo. I da smo mi bili, i da smo svjedoci toga da je u svom vlastitom narodu bilo pojedinaca koji su činili strašne stvari. I da je dužnost i umjetnika i javnih radnika, i pjesnika i pisaca da o tome pravimo predstave i filmove i pišemo knjige. Upravo, kao što kaže Bertold Breht, „neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj“. U tome ima nešto važno, da se takve stvari žigošu. I ne može se nijedan zločin ostaviti nežigosan, niti nekažnjen.

Rekli ste jednom, neposredno posle povratka iz Amerike, najtužniju rečenicu koja se nažalost tek odnedavno često čuje na Balkanu: „Sad sam svuda stranac“! Da li ćete je se odreći, ili je bar malo potisnuti, posle svih ovih trijumfa Teatra „Ulisis“ i vaše (i Lenkine!) Akademije za teatar i film na Rijeci?

Ja baš nešto i ne vjerujem da ću prestati biti svuda stranac. Jer kad se jednom postane stranac u svijetu, onda to nije samo situacija čovjeka koji je, recimo, apatrid, nego to postaje jedno stanje u koje se čovjek zaljubi. I koje ti je lagodno. Meni je rekao Danijel Dragojević, baš taj genijalni hrvatski pjesnik koji mi je i prijatelj: “Što ja vama zavidim, vi ste uspjeli ono o čemu ja stalno sanjam, da postanem stranac u vlastitom narodu!“

Naravno, to treba drukčije shvatiti. Ali recimo posebno, baš strašno volim, ono što reče Tesla, i svoje korijene, ono po čemu jesam i genetski, moj srpski rod i moju hrvatsku domovinu u kojoj sam rođen. To je nešto posebno. To čovek ne voli smišljeno, nego kao životinja, to jednostavno – to si ti. Ali opet, evo da makar za trenutak zaboravimo sve ono zbog čega sam otišao, ali kad odeš van u svijet i kad neko vrijeme duže živiš u svijetu, ti kasnije počinješ voljeti taj stil života, sve te njihove različitosti, nekad sasvim, a nekad samo malo drukčiju od našeg načina života i mentaliteta.

Počinješ se zaljubljivati u nešto drugo. Tako mi recimo, evo sada, fali Los Anđelos. Volim tu klimu, volim taj zrak u kojem nema nimalo vlage, volim to vječno proljeće tamo, volim neke divne restorane u Santa Moniki i na Beverli Hilsu. Volim tu svoju poziciju u holivudskom studiju kad na snimanju nekog velikog filma sedim sa ljudima kao što su Tom Kruz, Šarliz Teron, Anđelina Džoli, Anet Bening i Voren Biti… ljudi sa kojima sam radio i družio se i sa kojima se i dalje družim i radim.

To je nešto što je mene i ceo moj život učinilo drugačijim. Ali opet, unatoč svemu tome, ja sam najviše obiteljski čovjek. Uvek mi je prioritet biti u svojoj kući, biti sa svojom ženom i sa svojom djecom, praviti im ručak, doručak, večeru i najteže mi je bilo kad nisu mogli putovati sa mnom na filmove, kad bih išao negde daleko, recimo u Australiju.

 

Izvor