Zašto si došao jutros? Ne sećam se da sam te pozvala…ili? Da, zapravo prizivam te stalno, a kada se pojaviš, ja bih u svojoj neverici i zbunjenosti , najradije da te oteram.

Puno je već vremena prošlo … navika je ubica mašte i duha. Ubica duha je i ubica tela … Nikada mi nisi ispričao kako se dogodilo da su se svi moji susreti i razgovori, sve moje emocije i događaji, dešavanja i doživljaji pretočilli u tebe jednog?! Neka to i ostane Tajna!

Volim Velike Tajne. Ne priznajem apsolutnu moć  Čovekovog uma. Verujem u nešto veće i prostranije. Ono što bih zapravo volela da znam je – zašto? Jesi li se sažalio? Jesi li se užasnuo? Je li moja usamljenost i tuga probudila u tebi želju da me spaseš?

Jesi li zaista shvatio koliko boli nemo jutro i gluva noć; kako se reči usamljenika nemoćno odbijaju o nebo ili vodu i zarivaju nazad u zanemelo grlo? Tada, neizdržljiva bol zatvori za sobom poslednja vrata i ostajem radije u mraku samoće koja se preliva lagano u zaborav … do nekog sledećeg talasa…

Možda mi ni to nikada nećeš reći … Na volju ti … Neću te više nikada ni pitati. Ništa od tebe neću ni tražiti. Možda ću te samo jednom zamoliti da me ne napustiš nikada, a ako baš jednom i moraš poći, ostavi bar kabanicu da me štiti od kiša koje će tada naići, a možda mi ni ona neće trebati, jer ako me ti jednom napustiš, ništa mi više ni neće biti potrebno, ni važno, ni veliko ni malo.

Oprosti mi, danas sam nešto malo sišla sa staze, valjda sam uplašena, ili jednostavno slabo, majušno ljudsko biće. Strah je neprijatelj nade, znam, i budućnosti…i svetlosti. Samo ja ponekad nisam sigurna, bih li radije i u neke tame prošlosti, samo da mi se vrate oni ljudi, one reke…i drhtaji srca…

Oprosti mi…molim te! Znam, znam, moje su vode sada mirne, stare rane davno zalečene, niko mi nove ne otvara…konačno mir, koji sam toliko želela … Otkuda taj mir, znaš li, otkuda to da nema novih rana ni povreda? Ako nema tame nema ni svetlosti! Zar ne? Sve je tebi ovo poznato, ali ja eto moram da ti izgovorim danas, da ti objasnim šta mi je … mada znam , sve ti to osećaš,možda i bolje od mene same. Zato mi i jesi toliko dragocen.

******
Mojom suzom jedan cvet se

jutros probudio!

 

Emilija Zukov

Posetite i Vaš kutak