Tu na uglu Majke Jevrosime i Palmotićeve, uvek je lipa mirisala najlepše. Mislim da je taj miris sačuvao u sebi sve moje uspomene na detinjstvo, na jednu prekinutu mladost i na sve one najlepše i po neki težak trenutak u životu. I danas kad zatvorim oči, mogu da vratim sva svoja sećanja na najlepše zeleno lišće velikih lipa, čije su se krošnje podizale visoko, do vrhova zgrada, zatvarajući poglede sa susednih prozora i tako pravile zavesu iza koje sam ja živela svoju mladost.
Te, sada već davne 1990.godine, borila sam se sa samom sobom, da ne odrastem i ne postanem preko noći previše ozbiljna, zatrpana teškim mislima ili možda previše zauzeta.
Samo godinu dana pre, ostala sam sama. Majke nije bilo odavno, otac je sačekao da napunim 18 i kao da je neko to tako režirao, otišao je i on na onaj poslednji put bez povratka. Prilično zavučena u svoj mali svet, shvatila sam ipak, da ću morati da odrastem i preko noći postanem nešto što nisam želela. Odrasla i zrela.
Bližio se kraj četvrte godine srednje škole. Zamena za oca i za majku i za sve ono što mi je u životu nedostajalo, bila mi je sestra. Moja Mira. Dok sam ja tiho patila zato što će opet u mom životu nešto morati da bude drugačije nego kod mojih vršnjaka, ona je isto toliko tiho spremala moju maturu umesto mene. Ja sam se posvetila učenju, čitanju knjiga i dugim šetnjama beogradskim ulicama. Duboko u sebi želela sam da tog dana budem i lepa i srećna, onakva, kakvom bi me roditeljsko prisustvo načinilo, da su živi. S druge strane, plašila sam se da će svi zaboraviti tu činjenicu, da ja ove godine završavam srednju školu i da postajem „SVOJ ČOVEK“ i da to ipak mora biti obeleženo tako da se pamti.
Mira je odletela u Dubai. Radi. I ona je mlada, starija je osam godina od mene, tek se zaposlila. Voli da leti, voli svoj posao, ali je vrlo retko kod kuće. Nas dve smo sestre od rođenih tetki. Za to vreme ja spremam diplomski ispit. Imam pitanja. Imam vremena. Imam gde da učim. U međuvremenu maštam. Dugačka suknja braon boje, sa karnerima na rubu…Isti takav je i gornji deo. Ima po neki štras na sebi. Ukusno. Skromno. A preko puta Beograđanke, jaoooooj….najlepše cipele bile su tu. Kasnije se otvorila ista takva radnja na Terazijama. Biram već gde bih kupila te cipele, koje ću, ispostaviće se kasnije, sa istim takvim uživanjem nositi godinama. Skupe su mi, ali sam rešena da zadnju stipendiju koju primim, slupam baš tu! Imala sam još nekih željica… Otac mi je za života, obećao prsten, koji bih nosila u znak sećanja na taj dan. Matura… Bilo je to zaista nešto posebno, kada posmatram to sada, iz ove perspektive.
Bližilo se sve to polako…taj dan u junu, kada smo se kasnije svi okupili ispred restorana Filmski grad. Devojke na visim potpeticama nego obično, sa skromnim ali lepim i urednim frizurama, sa toliko šminke, koliko je bilo potrebno da samo napravi razlika od običnog do neuobičajenog dana. U odeljenju smo imale samo jednog dečaka. On nije bio našminkan, ali moramo ga pomenuti u ovoj besedi. Bio je vrlo visok i skroman momak.
I da se vratim sada na to veče. Dan ranije, moja sestra vratila se puta. Mirko, moj zet i ja, kao i obično sačekali smo je na aerodromu. Ja još uvek ne znam šta ću obući sutra, ali mi i onako to nije previše bitno. Mislim, nemam za koga da se spremam….tuga mi je neka. Od Mire sam očekivala da mi sa 26 godina bude i mama i tata. Previše je to, znala sam i zato je nisam opterećivala. Ćutala sam. Ali kada vas neko čuva, pazi i neguje skoro od samog rođenja, onda vas taj neko odlično poznaje. Kao što je ona mene. Znala je da ja želim ipak, posle svega što sam prošla u prethodnih godinu dana, da budem lepa te večeri. Da blisatam. Da ne odudaram od svojih školskih drugarica ni po čemu.
Stigli smo sa aerodroma. Seli smo da podelimo utiske o mom maturskom radu. A onda je ona izvadila iz torbe prvo belu kutijicu i rekla mi: „Nije original, ali znam da si ga želela. Jedan mali beli Cartier…“ I tada smo se zagrlile i pođoše one, prepoznatljive krokodilske suze…
Teši ona mene, tešim ja nju. I onda počesmo u glas da se smejemo. Bile smo srećne što ipak imamo jedna drugu i što pored svega još uvek možemo da pružimo jedna drugoj radost. Sačekala je da se smirim, da mi se osuše oči od suza i tada mi je izvadila iz torbe malu crnu vrećicu, kakvu je imao Robin Hud, ako se sećate….za zlatnike, i pružila mi je bez reči. Cartier narukvica, četvrtastog oblika, kakvu je i ona imala, jer ipak smo sestre i to je bio poklon od nje i prsten kakav je postojao u obećanjima moga oca…. Kad jednog dana pođem na maturu. Skočila sam, u pravom smislu te reči, do plafona. Super, samo još da vidim šta ću obući i stvar je rešena.
U tom trenutku, zvono na vratima. Naša sestra Slavica. Znam da je to bio njihov dogovor. Mislim, sada to znam. Donosi ogromnu kesu, kao one u kojima danas odlažemo nešto što nećemo nositi cele sezone. I sa vrata mi kaže: „ Biraj Mala.“ Ona je najstarija od nas tri. Kao Mira od mene, ona je od nje, starija 8 godina. Tri sestre, od tri tetke. Ne znam ni danas da opišem taj osećaj, kada vam ljudi učine trenutak toliko jakim, da zaboravite svu bol koju ste do samo pre par minuta nosili kao najteže breme. I kao u Pepeljugi, za par minuta sve je bilo savršeno. Sutra uveče…. moj komplet, moja šminka, cipele na koje je otišla cela stipendija, moj obožavani satić, (mada ponoć nije igrala previše u ovoj bajci), prsten sa kojeg su se caklili sitni beli cirkoni, narukvica koja je označavala da smo Ona i ja sestre i da ja nisam sama i kako sam znala da kažem, tikva bez korena, sve to, bilo je besprekorno za tudje oči i moju dušu.
Brzom brzinom Mirko poziva taksi. Njih dve su kao dobre stare bake, prosule čitavu šerpu vode za mnom. Ostale su na prozoru moga stana, na drugom spratu u Majke Jevrosime br.14, da mi mašu i da vrište sa prozora kao klinke. A ja sam kao prava, odrasla i zrela osoba, koraknula na asfalt na kojem sam davno napravila i one male prve korake. Okrenula sam se i pogledala se još jednom u staklo od ulaznih vrata u zgradu. Sebi sam bila lepa, zadovoljna onim što vidim i što tog trenutka osećam, ušla sam u Žuti taksi i poželela da tamo negde visoko,postoji neki mali prozor nade, kroz koji bi me videli oni koji su mi toliko nedostajali.
I eto me u Košutnjaku. Stižemo do krcatog parkinga. Tek što sam izašla iz taksija i u pokušaju da predjem ulicu i udjem u restoran, osetih stisak za levu ruku. Goran. Nisam ga spomenula. Jedna mladalačka, tinejdžerska ljubav, sa velikom crvenom ružom u ruci, stajao već sledećeg trenutka ispred mene. Došao je samo da me vidi, kako je rekao… Nisam uspela ništa da kažem, zagrlili smo se i tako samo došla do ulaza u restoran….I poče neka glasna muzika i sav onaj narod iz školskih klupa, profesori….i poče jedno novo razdoblje za sve nas. Postadosmo ljudi. Bez mnogo svesti o tome, koliko smo zapravo izgubili, ušli smo u svet odraslih. Mi, koji smo u svojim dušama bili još uvek velika deca. Mi, koji smo do juče bežali sa časova i pušili krišom u školskom dvorištu, mi koji smo bili zadnja, samo ne znam, srećna ili nesrećna generacija, koja je imala priliku da živi i školuje se u jednoj lepoj i velikoj Jugi, mi koji smo mislili da će od danas sve biti lepše i bolje…. Jer te večeri trebalo je napraviti razliku izmedju nas dece i nas odraslih ljudi… Od sutra, više ništa neće i nije bilo isto.
Snežana Velinović Đošić