Dogovor je bio – svi u crvenom! I bi tako. Nas 38-oro, obučeni u crveno, te davne 82 godine, pojavili smo se pred medicinskom školom i svi kao jedno spojeni jednom mišlju kad, kako, gdje… Oni malo hrabriji su zadržavali suze znajući da počinje period neizvjesnosti. Dok je svirala poznata stvar od Pink Floyda “Another brick in the wall” polako se skupljala ekipa iz tog vremena. Nije više bilo ljutih i mrzovoljnih profesora; svi su mi tad izgledali bliski i dragi.
U jednom trenutku počele su ovacije kada se pojavio direktor škole u pratnji svoje supruge i otvorio ples. Tada je i počela najljepša i najnezaboravnija noć u mom životu. Skrivene simpatije i ljubavi tada su izašle na čistac i bez ustručavanja djevojke su pozivale momke na ples. Ja sam stajala razmišljajuci da li da to učinim ili ne. Odluka je pala. Nesigurnim korakom sam krenula u njegovom pravcu, zastajući, crveneći se, a poznati leptirići su pravili kružiće u mom stomaku. Kada sam došla ispred njega, stala sam i nasmijala se šeretski pozivajuci svog omiljenog profesora na ples. On je ustao. On je ustao – vrištala sam u sebi… Taj trenutak nikada neću zaboraviti: objumio me svojim rukama oko struka i uz pjesmu “ANGIE” Rolling Stonesa zaboravila sam na ostatak svijeta koji je bio prisutan.
Pjesma se završila, a ja sam i dalje u ritmu ljubavi plesala ne osjecajući da me prisutne kolege i profesori zovu i da se smiju. On, moj centar svijeta, me je blago prodrmao i rekao mi – “hvala za ovaj divni ples”. Poslije od srama nisam više mogla pogledati u oči mnogim prisutnima, ali sam bila srećna što mi je moj omiljeni lik iz moje bajke bio tako blizu. Dodirivala sam ga svojim rukama, svojim tijelom i taj trenutak je ostavio pečat u mom srcu, i dok ovo pišem, nakon 30 godina, leptirići su tu u mom stomaku.
Vesna Savčić