Pero Zubac: Još sanjam mostarske kiše

Književnik govori za Novosti o poeziji, starim i novim veleposednicima i povratku porodičnim vrednostima: Dunđerski je vodio nacionalnu politiku kupovanjem mađarskih spahiluka

DA je poželeo, Pero Zubac je lako mogao da nagovori reditelja Marka Marinkovića da mu poveri ulogu “zrelog” poete Laze Kostića u upravo završenom dokumentarno-igranom filmu “Doba Dunđerskih”. U starovenskom odelu ukrašenom leptir-mašnom, bujne kose i brkova, Zubac zaista frapantno podseća na Lazu.

Uz šaljivu opasku da bi to bio “čisti sukob interesa”, jer već ima dve “funkcije” u filmu – scenarističku i ulogu naratora pred kamerom – Zubac, umoran ali zadovoljan što je igrani deo filma završen, samo za ljubav čitalaca “Novosti” nakratko prekida nasnimavanje i montažu naratorskog teksta. “Doba Dunđerskih” biće premijerno prikazano novembra u Novom Sadu.

* U čemu je razlika između nekadašnjih veleposednika Dunđerskih i današnjih “kontroverznih biznismena”, koji više tajno nego javno kupuju oranice po Vojvodini?

– Iza uspeha Dunđerskih stajalo je solidno poznavanje poslova kojima se bave i veliki samopregorni rad. Lazar Dunđerski je prvi ustajao i odlazio kočijama na svoja imanja, a posle svojih radnika dolazio je da se odmori. Niko se od tadašnjih veleposednika nije obogatio brzo, preko noći. Prve pozajmice uzimao je od turskih trgovaca svinjama, a plaćao u robi. Posle je kod Rotšilda u Parizu i Kredit-Anšaltu u Beču uzimao kredite posredstvom svog agenta Morica Blaua iz Siska, do kojeg su dolazile njegove lađe, koje je kupovao i otplaćivao jednu po jednu i stekao čitavu flotu.

DUŽNI SMO KOLARCU, KAPETAN MIŠI… * Koliko će vaša ideja o serijalu o Lazi Kostiću, Dunđerskima i drugim velikanima toga doba morati da čeka bolja vremena? – “Ne bih znao kasti”, što bi rekao dobri Timoti Bajford. Naše je da se pripremamo i da se nadamo. Ako ne uzmognemo i ne stignemo Milovan Vitezović i ja da uradimo tu TV seriju, stići će neko drugi. Sporo će stizati bolja vremena, ali to ne znači da svako vreme nije dobro da se nađe snage da se uradi serijal o Dunđerskima ili o kapetanu Miši Anastasijeviću ili Iliji Milosavljeviću Kolarcu. Oni su to dobrano zaslužili i mi smo, ili neki koji će doći iza nas, dužni da im se, poštovanjem i negovanjem uspomene, odužimo.

* Zelenašenje mu je, kažu spisi, bilo potpuno nepoznato. Štaviše, spasavao je srpski živalj iz zelenaških ralja…

– Dunđerski se bavio uzgajanjem žita i imao ga je u zalihama najviše u ondašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Znao je da sačeka dobru cenu, znao je da skladišti a nikome nije ostajao dužan, tako da je lako ulazio u saradnju sa poslovnim partnerima. Spasavao je srpski živalj od zelenaša jer je prvi uveo decimalne vage.

* Kako je u to vreme kupovana plodna vojvođanska oranica?

– Kupovala se drugačije, na način koji je trebalo da bude nešto više od toga – nacionalna politika. Gde god je koji mađarski spahiluk bio na prodaju, on se pripremao za kupovinu i tako je kupio vlastelinska imanja: Čeb (Čelarevo) od Bezeredije, Kulpin od Semzea, Turski Bečej od Bišica, Kamendin od Gorjupa, Hajdučicu od Damaskina i pustaru Kirt u Solnočkoj županiji od braće Đerđei. U dvorcu u Kulpinu stoji na zidu uramljen zapis iz dnevnika tadašnjeg seoskog učitelja u kome piše da se “narod kulpinski raduje što je Kaštel, nekada vlasništvo Stratimirovića, ponovo došao u srpske ruke”.

* Imali ste jedinstvenu privilegiju da upoznate Lenkinu rođaku Teodoru Dunđerski. Ispričala vam je porodična sećanja na lepoticu koja je inspirisala nastanak pesme nad pesmama Santa maria della Salute. Da li je 1895. godine Lenka zaista presvisnula od tuge za Lazom?

– Gospođa Teodora Dunđerski Đurić bila mi je od dragocene pomoći za moju knjigu “Lenka Dunđerska”. Nepoverljiva, s razlogom, prema istraživačima života Dunđerskih, o Lenki sam jedino od nje mogao i saznati ponešto novo i videti njene fotografije kada je bila devojčica i njen rukopis. Pre nekoliko meseci ispratili smo gospođu Teodoru na večni počinak na groblje u Čelarevu, blizu njenog dvorca. Inspirisan razgovorima sa njom, deo stiha, koji je zabeležio Laza u svojoj labudovoj pesmi: “a ona svisnu” – prihvatio sam kao istinu.

 

* Vaša književna biografija sadrži 112 naslova – zbirki pesama ljubavnih, rodoljubivih, posvećenih Titu, do antologijske knjige o Lenki. Ipak, na sve te knjige i danas padaju “Mostarske kiše”, ta divna ljubavna saga koju ste kao dvadesetogodišnjak 1965. objavili u zagrebačkom “Telegramu”. Smeta li vam senka koju pesma baca na ostale vaše knjige?

– Bilo bi nefer da se ljutim na stihove koji su me proslavili i doneli mi toliko lepih susreta sa generacijama čitalaca, ljubitelja te pesme.

* Mnogi među njima ni danas ne znaju da “Kiše” niste napisali u Mostaru, nego u Novom Sadu …

– Pesma je napisana u Novom Sadu, puna je mojih novosadskih sećanja i osećanja u vreme studija. Zapisana je jedne noći u kancelariji Saveza omladine, na Bulevaru, koji je tada nosio ime maršala Tita, a danas Mihajla Pupina. Kucao sam je u mašinu, u jednom primerku, jer nisam uspeo da nađem indigo. Te noći sam taj jedini primerak spakovao u koverat i poslao poštom u Zagreb. Da je pismo zalutalo, ništa od ovoga se ne bi dogodilo, nisam imao kopiju.

* Prošlo je dosta godina pre nego što ste otkrili javnosti da Svetlana zapravo nije ni postojala, već da predstavlja kompilaciju četiri ljubavi, četiri žene…

– Ni danas ne znam ni kako ni zašto sam se setio baš imena Svetlana. U “Kišama” su zapravo prisutne Mirjana iz Mostara, Vera iz Osijeka, Ljilja iz Beograda i Dragana iz Novog Sada. Ova četvrta je moja današnja supruga.

* Snagu svoje “pesme nad pesmama” proverili ste na najlepši način 2005. godine, pošto ste se posle 15 godina vratili u grad na Neretvi sa knjigom “Povratak Mostaru”. U kakvoj uspomeni vam je taj ponovni susret sa Mostarcima?

KNjIGA ZA UNUKU MILENU * Kada će čitaoci imati u rukama vašu novu knjigu?
– Radim uvek i pišem pomalo, u naletima. Bookland beogradski će objaviti moju novu knjigu pesama za decu “Prirodopis”, za iduću godinu pripremam knjigu “Pesme za Milenu”, moju čarobnu unuku, i za odrasle knjigu pesama “Pisma D. T. na nebesku adresu”. I još jednu knjigu novih pesama poslao sam u Kraljevo mogućem izdavaču, a jednu pišem.

– Bilo je veličanstveno i potresno. Mostarsko pozorište sat ranije bilo je već prepuno. Slično je bilo i na promocijama te knjige u Banjaluci i Sarajevu.

* Tim povodom Gradimir Gojer, predsednik Udruženja književnika BiH, napisao vam je komentar-hvalospev…

– Napisao je da sam tom jednom promocijom u Bosni i Hercegovini učinio više nego svi političari zajedno – ujedinio sam makar na nekoliko sati Srbe, Hrvate i Bošnjake.

* Šta treba da nam se kao narodu dogodi pa da se ponovo okrenemo

proverenim sistemima vrednosti – porodici, bližnjima, nacionalnim vrednostima?

– Ne budi primenjeno, daleko bilo, najbliži jedni drugima i najbolji jedni prema drugima bili smo, to je tako bilo vidljivo, kad nas je posetio “Milosrdni anđeo”. Šta znači vratiti se proverenim sistemima vrednosti? Ko o tome odlučuje? Ko je za to nadležan? Niko izvan nas, a o nama se, tako dugo već, pita neko drugi, više nego što bi valjalo da se pita. Od Evrope u najširem smislu te reči imali bismo se čemu naučiti, ali bi i Evropa imala šta da nauči od nas.

 

DVADESET MILIONA PRIMERAKA U RUSIJI * Čitani ste u mnogim zemljama, pa i u Rusiji. Da li je tačan podatak da su “Kiše” tamo objavljene u bezmalo 20 miliona primeraka?
– Podatak da su “Mostarske kiše” na ruskom jeziku objavljene u 19.790.000 primeraka, koji prati priču o popularnosti te poeme u Rusiji, tačan je, ali to nije bio tiraž knjige nego najpopularnijeg porodičnog časopisa u Sovjetskom Savezu “Rabotnice” (sada “Djevičnik”), koji je na dve strane, sa tekstom o meni i prevodom Irine Čivilihine, objavio moju poemu. Taj se časopis, pričali su mi, koriči i čuva. U svakom slučaju, mnogo ljudi je pročitalo te stihove i setilo se nas ovde. Nažalost, od objavljivanja, a davno je bila 1986. godina, nisam bio u Rusiji.

* Godinama ste bili urednik u TV Novi Sad. Šta mislite o kvalitetu programa današnjih televizija?

– U moje vreme, a bio sam dvanaest godina glavni i odgovorni urednik Kulturno-umetničkog programa TV Novi Sad, kada smo radili sedam drama i dve serije godišnje, na primer, pa potom urednik Programa za decu, nije bilo interneta ili se tek pomanjao. Danas se internet i televizija sve više prepliću, pa mi i nije jasno kakva je budućnost TV programa za decu i u javnim servisima i izvan njih. Oskudica najpre pogađa najmlađe i najnezaštićenije.

* Nekada su školarci bežali s časova da pogledaju emisiju obrazovnog programa. Zašto danas nijedna televizija ne vidi potrebu za sličnim emisijama?

– Vide to oba javna servisa, vide i drugi, ali “veliki brat” ne obraća pažnju na programe o kojima govorite.

* Postoji li uopšte način da roditelji svoju decu spasu od ružnih i opasnih izazova interneta i filmova sa brutalnim scenama koji se emituju na televiziji u takozvanim porodičnim terminima?

– To je stvar svake porodice ponaosob i školske propagande, ali bogami i države. Kada bismo imali više Tasovaca i Koraća, na primer, sada iz oblasti muzike i arheologije, a posle iz drugih oblasti kulture u vlasti, moglo bi to da se dovede u red.

* Jeste li i u ovom svojim zlatnim godinama uspeli da očuvate ono vaše čuveno zrnce optimizma?

– Mislim da jesam. Dok ima nas ima i nade. Biće i Ršumovih “Akademija prijatelja sunca” i dobrih ljudi.

 Izvor: Večernje novosti

*****

Mostar sam zavolela pre nego što sam ga videla, slušajući Raleta Damjanovića kako govori “Mostarske kiše”.
Činilo mi se da sam puno puta šetala Rondoom i kraj Neretve, mirisala sam mostarske noći, ruže i kestene…
Klepetale su moje nanule Kujundžilukom, sladila sam se u aščinicama….

Bila sam kasnije mnogo puta u Mostaru i priznala da je još lepši nego u mojim sanjarenjima, ali nikada
nisam osetila one mirise koji bi me zapahnuli dok bih slušala stihove Pere Zupca…
Dugo sam se pitala, otkud to i na kraju shvatila – bili su to neponovljivi mirisi moje mladosti…

Pero Zubac – biografija i video klipovi su ovde!