Prve subote koja mi se duboko u mislima ucrtala, nisam morala na posao jer sam bila suviše mala, čak šta više, bila sam tako mala da nisam ni u školu još morala. To rano jutro me je probudio poznati roditeljski glas. Glas je bio pun topline kao tonovi dobro uštimanog kontrabasa.
Kao i obično, pozvao me je u susret novih, za mene još neotkrivenih životnih avantura. Jednostavno, imala volje ili ne, nemoguće je bilo odupreti se tom pozivu i ostati ležati u toploj mirišljavoj posteljini. Po prvi put našla sam se u jednom prostoru punom ljudi koji su se trudili početi jedan novi dan sa uspehom. Redovi betonskih natkrivenih tezgi bili su prepuni najslađih mladih krompirića, najcrvenijih jagoda i najsočnijih krušaka. Tek rođeno sunce je obasjavalo kapljice poprskane salate a njegovi zraci mirisali su na žute dunje. Pomalo preplašena od prisutne mase, hodala sam pored oca, ne shvatajući zašto svi ti ljudi u isti glas pričaju.
Mene su učili, da kad neko priča mora se sačekati, saslušati, kako bi se se nešto čulo i pravi odgovor dao. Otac mi je objasnio da sa jedne strane tezgi stoje ljudi željni svoj trud, znoj ponuditi i prodati po što boljoj ceni a da sa druge strane prolaze ljudi pokušavajući kupiti trud i znoj onih drugih po što boljoj ceni.Svi su se trudili po što boljoj ceni preživeti.
Osećajući moj strah i neshvatanje njegovih reči, stavio mi je svoju šaku na vrat i tako smo nastavili hodati kroz uzavrelu masu. Samo bih ponekad osetila blagi pritisak njegovih prstiju koji su mi jasno davali znak kad moram levo, desno ili kad moram stati. Osećala sam se sigurno i ponosno što imam nekog tako snažnog pored sebe.
Davno već ne osećam njegove ruke na vratu ali se još i danas mogu dobro setiti blagog pritiska koji me je prvih godina tako vešto usmeravao prema životu.
Njegove blage ruke ponekad su znale biti i grube, ostavljajući crvene nabubrene otiske na mom bespomoćnom telu i ožiljke na srcu. U tim trenucima nisam bila ponosna što imam nekog ko me sputava u mojim nepromišljenim dečijim nestašlucima. Bojala sam se tad njegovog glasa koji je dobijao ton neuštimanog orkestra. Snaga koja je kipela iz njega nije mi godinama dozvoljavala suprostaviti se njegovim normama života. Nisam shvatala zašto te norme moram i ja prihvatati i slediti ih. Moje odluke, misli i želje bile su dugo godina sputane strahom kao što je cveće sputano rastom u saksiji. Puno godina kasnije, u jednom ne tako čestom razgovoru sa ocem, iskazao je svoje žaljenje što me je ponekad grubo štitio od predstojećeg života. Korenje cveća je jednog dana postalo snažno i ta saksija je pukla. Misli i želje su mogle rasti na sve strane ali se nastavilo razvijati u naviknutom i naučenom smeru. Osećam da očevo strogo vaspitanje nije bio razlog našoj retkoj komunikaciji. Razgovori su nam bili uvek kratki, sažeti, bez detaljisanja, ali sa veoma jasnim porukama ili odlukama sa obe strane. Nismo ni osećali potrebu za nečim višem, jer naša osećanja su bila jako bliska i znali smo što jedno drugo oseća ili misli. Ti razgovori su bili samo glasno izgovorene odluke naše duhovne komunikacije. Sve moje životne odluke je čvrsto podnosio i nije ih pokušavao menjati. Osećao je da su one donošene srcem.
Odluke donošene samo srcem, kažu, nemaju veze sa zdravom pameti, ali šta će nam samo zdrava pamet ako nema osećaja i ljubavi. Moraš imati ludu sreću u životu ako ti pamet i srce rade istom brzinom. Meni je uvek srce brže kucalo nego što mi je zdrava pamet funkcionisala. Neka,ne žalim, tako sam bar celi život osećala blaženo kucanje srca.
Tanja