“…Golubovi moji, – ded da vas tako nazovem…mila moja dečice…Znajte da nema ničega višeg, i jačeg, i zdravijeg, i korisnijeg za dalji život, nego kakva lepa uspomena, a naročito koja je ponesena još iz detinjstva, iz roditeljske kuće… a jedna tako divna, sveta uspomena, očuvana iz detinjstva , možda baš i jeste najlepše vaspitanje. Ako čovek nakupi i ponese mnogo takvih uspomena sa sobom u život, onda je taj čovek spasen za ceo život.“ 

Aljošine reči iz romana „Braća Karamazovi“

Dostojevski je rođen u Moskvi 11.novembra 1821.godine. Otac Mihailo  bio je tiranin, mračnjak, razdražljiv, neprekidno nervozan i uz to težak alkoholičar, iako je po zanimanju bio hirurg.

Radio je nakon penzionisanja u sirotištu kao lekar. Dostojevski nikad nije želeo da priča o njemu, a o ostalim članovima porodice pričao je sa poštovanjem. Majka Marija Feodorovna Nečaev je bila slabih živaca, ćutljiva, puna straha i opterećena zbog ponašanja svog supruga. Sva njihova deca, a bilo ih je sedmoro, bila su opterećena porodičnim životom, što je i očekivano. Otac umire 1839.godine ili je, kako se pričalo, ubijen od strane kmetova kojima se zamerio. Majka umire dve godine ranije.
Iako poreklom iz plemićke porodice živeli su siromašno, ali su se roditelji potrudili da deca dobiju dobro obrazovanje. Otac je odlučio da Fjodor i njegov brat Mihailo uče za inženjere. Smatrao je da se od pisanja ne može živeti.
U detinjstvu Dostojevski je bio živahan, energičan, bučnim i oštrim rečima je branio neka svoja ubeđenja, ali slabašnog zdravlja.
Docnije se menja, postaje ćutljiv, zamišljen, bez osmeha…
Kada je imao sedamnaest godina napisao je u pismu bratu: “Ne znam hoće li mi se ikad smiriti moje turobne misli”.
Sve viže se otuđuje od ljudi, ničije prisustvo mu ne prija, zamera se i sa najboljim drugovima. Postaje razdražljiv, preosetljiv…Takav će i ostati do kraja života.
Neprekidno je čitao još kao dečak, sa 16 godina već je isčitao celog Puškina, Gogolja, Dimu…
Po završetku gimnazije  pohađa Inženjersko učilište pri Vojnoj  akademiji u Sankt Peterburgu; nije voleo tu materiju, ali je ipak uspešno završio studije. I dalje ostaje opsednut književnošću. Škola je bila na visokom nivou i tu se moglo učiti i o umetnosti. Za vreme studija piše  bratu kako je raspravljao o Šekspiru, Homeru, Šileru… a kako zna celog Šilera napamet i da je recitovao njegove stihove. Dodaje dok govori o Šileru: sanjam ga.  Nakon ovih reči već osećamo nesvakidašnju, fascinirajuću dušu jednog od najvećih ruskih i svetskih pisaca.
Voleo je Balzaka i preveo njegovo najpoznatije delo “Evgenije Grande” 1846.godine.

Iste godine objavljuje i svoje prvo delo – roman “Bedni ljudi”. Kritičar Belinski reći će da se rodio novi Gogolj. Druga knjiga “Dvojnik” objavljena iste godine biće razočarenje za Belinskog i ostale kritičare.
Radovi iz prvog perioda stvaranja pripadaju različitim žanrovima: humorističke, satirične i ostale priče, nedovršeni epistolarni roman i dr. Oseća se prisustvo velikog broja ideja koje još uvek nije kanalisao u jasno određenom pravcu.
Zarad učešća u revolucionarnom udruženju, biva lažno optužen na pogubljenje a potom zatvoren na osam godina robije u Sibiru (1849-1854). Našavši se u društvu kriminalaca i ubica počeće da pravi beleške o karakterima tih ljudi što će docnije upotrebiti u svom književnom stvaranju. Pomilovaće ga car Aleksandar II kada je došao na presto. Napisaće pesmu o lojalnosti caru Aleksandru i time se lišiti zatvora. Ne odsluživši kaznu do kraja, poslat je da služi kao poručnik pet godina u Semipalatinsku (Kazahstan).
Nakon toga njegovi životni stavovi iz korena se menjaju: utihlo je sve revolucionarno u njemu, do kraja života ostao je lojalan carevini, postao je fanatično opsednut hrišćanin koji se vraća tradicionalnim vrednostima ruske kulture.
U svojim pismima iz zatvorskih dana žali se na pogoršanje zdravlja. Između ostalog spominje česte vrtoglavice.
U Sibriru je upoznao Mariju Dimitrijevnu Isajevu (udovica od druga) sa kojom će se po povratku u Sant Peterburg oženiti. Pred ženama Dostojevski bi se paralisao i sa teškoćom ostvarivao  kontakte. Marija se razboljeva od tuberkuloze i umire nakon što su se vratili sa četvorogodišnjeg boravka u inostranstvu (najviše u Nemačkoj) zbog dugova (1864). Njenu bolest i smt teško podnosi, govori kako više nikad neće voleti. Ipak, oženiće se i drugi put.
Bolest i smrt žene uticaće i na njegovo zdravlje. Piše prijatelju kako mu živci popuštaju i kako ne može da spava. Dodaje: “Život je žalostan.”
Druga žena  Ana Grigorijevna  Svitkina je imućnija, znatno mlađa od njega i obožavateljka njegove književnosti. Rešava mu trenutne finansijske probleme, ali potom iznova nastavlja da živi na rubu egzistencije. Piše po porudžbini, temeljno i vredno, ali je i dalje sklon kockanju i stoga uvek bez novca, često ucenjivan da piše za male honorare jer se znalo da je u dugovima. I sa Anom beži u inostranstvo, ali kada je potrošio sve što je Ana imala, na njeno insistiranje vraća se u Sankt Peterburg. Tu će ostati do kraja života. Radio je danonoćno kako bi vratio dugove i izdržavao porodicu (brat Mihailo mu je umro i brinuo se i o njegovoj deci).
Poznato je da je Dostojevski bolovao od epilepsije. Smatra se da je u veoma ranom detinjstvu bolest već ispoljena. Dostojevski nije krio svoju bolest. Bolesnik pre napada sa kojim gubi svest, na neko vreme ima intenzivno osećanje sreće i ushićenja koju ne osećaju drugi ljudi. Dostjevski je govorio da oseća harmoniju u sebi i u celom svetu… kao i da je to osećanje do te mere slatko da bi za njega dao deset godina života, pa čak i ceo. O tome je pričao prijateljima, a i u svom književnom delu opisao je kako izgleda napad epilepsije (roman “Idiot”). Doktori tvrde da postoje bolesnici koji ne pristaju da se leče samo zbog tih neobjašnjivih trenutaka sreće pre epileptičnog napada, ali ta stanja ih nisu dovela do genijalnosti svojstvene Dostojevskom. Ta se bolest nekada nazivala “svetom”.
Dostojevski o svojoj bolesti kaže: “Svi vi zdravi ljudi, ne slutite kakvu sreću osećamo mi, epileptičari, nekoliko trenutaka pre napada. Muhamed u svom Kuranu tvrdi da je video raj i da je bio u njemu. Pametne budale misle da je on lažov i varalica. Oh! Ne! Nije on lagao. Video je on, zaista, raj u nastupu napada epilepsije, koju je imao kao i ja. Ne znam da li to stanje blaženstva traje nekoliko trenutaka, nekoliko sati, nekoliko meseci, ali verujte mi na reč da ga ne bih dao ni za sve radosti ovog sveta.”
Oni koji boluju od ove bolesti obično imaju grube crte lica, jako i krupno telo… te se ova bolest zvala “Herkulova bolest”. Za njih je karakteristično da su nepostojani; ili pokazuju preteranu radost, pobožnost… ili su razdražljivi, naprasiti, mrzovoljni… Imaju i halucinacije…
Frojd je smatrao da je kod Dostojevskog epilepsija u sprezi sa ocem tiraninom… i da nije nasledna.
Sa godinama Dostojevski će postati sve razdražljiviji, vređače prijatelje poput Turgenjeva do prekida prijateljstva. Smatrao je da ima veliku misiju na ovom svetu i nije podnosio da mu se iko suprotstavlja. Cenio je samo svoje mišljenje.  Vladeta Jerotić kaže: “Početak umetničkog stvaranja znači gubljenje poverenja samo u svet, ali ne i u sebe.”
Jerotić je napravio zanimljivu opasku: …umetnik se nalazi izmežu snevača i neurotičara…
Za Dostojevskog možemo reči da se nalazi između snevanja i epilepsije, uspeo je iz svoje bolesti da snevački iznedri vrhunske ljudske doživljaje i time i nas uvede u visoko “snevanje”.

Vladeta Jerotić smatra da je svaki umetnik  ne samo psihoanalitičar svoje duše, već i naše. U tom kontekstu dela Dostojevskog su vrhunska.
Čarls Bukovski napisao je pesmu o Dostojevskom gde kaže da se u svetu verovatno ništa ne bi promenilo da je bio streljan i da nije napisao svoja dela, ali:

…kad sam bio mlad
znam da me izvukao iz fabrika
pored kurvi
dizao me visoko kroz noć
i smeštao na bolje mesto.
….
“Dostojevski” Čarls Bukovski

U svim njegovim delima susrećemo se sa bolom i stradanjem, sa neobičnim karakterima ljudi koji su intenzivirani i detaljno prikazani. Često su u pitanju ljudi koje možemo posmatrati kao psihički bolesne. Istraživanja pokazuju da je opisao oko 40 patoloških bolesti. Njegov lik  Ivana Karamazova prikazan je kao školski primer bolesti paranoje. Iz njegovog dela i psiholozi uče. Bez obzira što je Ivan Karamazov bolestan, kroz njega nas Dostojevski uvodi u svet koji nam je nepoznat i primamljiv. Njegovi junaci su gromade, uvek nas “poklope” svojom veličinom i mi osećamo kako je užasno što živimo na površini života…
Uvek je prisutna i polemika oko hrišćanstva…
Ako se uzme u obzir njegova misao ispisana u pismu jednoj gospođi:

“… kad bi mi neko dokazao da je Hristos izvan istine, pa da je to i zbilja tako, pre bih ostao s Hristom nego sa istinom.”

postaje nam jasan njegov fanatizam koji odbija svaku raspravu koja nas odvodi od Hrista iako tako ne izgleda; uvek traži bezpogovornu veru u Hrista. Njegov lični život, kao i njegovi likovi u književnim delima daleko su od uzornog hriščanina… Ipak, u nekom bunilu, na svakom koraku uvodi nas o misao o njemu. Stoga će mnogi reći da je hrišćanin na rečima ili čak ateista (Niče). Tolstoj će smatrati pogrešnim njegovo uzdizanje na nivo sveca ili proroka, kao i da uzimanje njega kao  primer budućem čovečanstvu nije adekvatno. Podići mu takav spomenik, “ne ide” reči će Tolstoj. Većina čitalaca osetiće se ipak pozvana da bar misli ako ne i da veruje u Hrista. Svojevsnim književnim misticizmom čitalac je magijski uvučen u religijske vode. A njegov umetnički dar je svojevrsno estetsko zavođenje.
Neke njegove izjave potkrepljuju stav da Dostojevski ne može voleti pojedinca, da on voli uopšteno ili on voli čovečanstvo, ali je na neki način i čovekomrzac.
Šta god rekla kritika, medicina, veliki pisci ili filozofi, dela Dostojevskog imaju svoj specifikum koji osvaja. Ako se osvrnem na sopstveno iskustvo čitalaca u mom okruženju videću one koji ga obožavaju i one koji ne mogu ga čitaju jer im je dosadan i zamoran, opširan, detaljan do iscrpljivanja. Govorim o mladim ljudima. Mnoge od njih srešću u njihovom zrelom dobu kako, posebno nakon nekih nedaća, smireno i sa udivljenjem čitaju Dostojevskog. Svaka knjiga ima svoje vreme čitanja i vreme u kojem može biti prihvaćena od strane pojedinca. Nakon i u toku borbe sa našim nedaćama, Dostojevski dođe kao melem na ranu. Jer, njegovi junaci su najveći patnici koji svojom patnjom ne prizivaju ostanak u njoj već bude nadu u bolje.
Književna mudrost Dostojevskog, uz sve protivrečnosti, je nenadmašna ili toliko vredna da joj svako treba prići i njome ispunjen dalje kroz život ići.
Dostojevski napušta ovaj svet potpuno iznurenih živaca u svojoj šezdesetprvoj godini života   (09.februara. 1881.godine).
Njegovo stvaralaštvo jeste u stilu realizma, ali sa toliko psihološke obojenosti likova da se približava moderni.
Najznačajnija dela – romani su: “Poniženi i uvređeni” (1861), “Zapisi iz mrtvog doma” (1861), “Zapisi iz podzemlja” (1864), “Zločin i kazna” (1866), “Kockar” (1866), “Idiot” (1868), “Zli dusi” (1871-1872),
“Braća Karamazovi” (1879-1880). Pisao je kratke priče i novele.

Dopisni član Sankt Peterburgške akademije nauka je od  1877.godine.

Zanimljivo je da je Dostojevski pisao isključivo noću. Nije voleo da piše pisma do te mere da je rekao:
“Ako idem u pakao, verovatno ću za svoje grehe biti osuđen da pišem tuce pisama dnevno”;
ovo je ujedno jedina njegova šala zabeležena u prepisci…

Prvi prevod njegovog dela u Francuskoj pojavio se godinu dana nakon njegove smrti. Prigodno predavanje održao je značajan fransuski pisac Andre Žid. On je bio prvi koji je u Francuskoj ukazao na njegovu genijalnost. Između ostalog je rekao:
“Ogromna masa Tolstojeva još uvek zaklanja horizont… njegovo (Dostojevki) a ne Tolstojevo ime treba staviti pored Ibzena i Ničea: veliki je kao i oni i može biti značajniji od sve trojice.”

Slavica Štulić

 

Dostojevski citati

 

Onaj koji nikad ne promeni svoje mišljenje voli samoga sebe više nego li istinu!

Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao

Ne možemo da utičemo na to s koje ce strane vetar duvati ali možemo da podesimo jedra.

Nikad ništa ne preduzimajte dok vas drži bes.

Kada je bogatstvo izgubljeno ništa nije izgubljeno, a kada je zdravlje izgubljeno skoro sve je izgubljeno.

Mudar čovek čita i mudre knjige i samoga sebe.

Biti širokog srca i shvatanja je veće bogatstvo nego imati puno novca.

Ako si uspešan u nečemu ili će te kopirati ili će ti zavideti ili će te mrzeti.

Niko se nije vratio da živi u prošlosti zato ne misli na prošlost gledaj samo u budućnost.

Nema razlike između budale i mudrog čoveka kad su zaljubljeni.

Ko hoće da postane bogat neka ide među siromahe.

Ako se plašiš samoce ne ženi se.

Kome je slaba pamet moraju mu biti jaki mišići i ledja.

Čovek je najveća greška prirode.

Ako si se uputio prema cilju, i putem počeo da zastajkuješ i kamenjem gađaš svakog psa koja na tebe laje, nikada nećeš stići na cilj

Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima

Tajna čovečjeg bića nije u tome da živi, nego zašto živi.

I sreća može da se umori ako nekog predugo prati.

Na ovom svetu ništa nije sigurno… osim smrti.

Ako raj nije u samom tebi nikad nećeš ući u njega.

Oni koji znaju da govore, govore kratko.

Svi ideali sveta ne vrede suze jednog deteta.

Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine. U prvom slučaju ti si čovek, a u drugom samo papagaj.

Ništa na svetu nije teže od iskrenosti, i nema ništa lakše od laskanja.