Uz rizik da ispadnem pretenciozan reći ću sledeće:

“Postoji jedna legenda koja kaže da je nekada davno postojao jedan dečak koji je imao neki poseban sjaj u očima, neku iskru, i ono što legenda tvrdi je da je on toliko bio naklonjen zvezdama i mesecu, da ih je toliko dugo, svake noci gledao, da su mu oni dopustili da malo njihovog sjaja ode u njegove oči. I jedina želja mu je oduvek bila da ga neko posmatra kad zasija i da mu se pruži ruka kad padne. Ali retko ko je to radio. Svi su tada bili otuđeni.

Znate, manje poznata činjenica o njemu je da je on retko kad suzu pustio a kamoli plakao. Verovao je da ako zaplače da će ta njegova poklonjena zvezdica uzjahati talase tuge i otići iz njegovih očiju. Ali nekad se nije mogao odupreti tugi i plakao je a nije znao da se ta mala zvezdica najčvršće držala za njegove zelene oči i borila se za njega. Svom snagom se držala da ne otpliva u naletu suza. I zaista, nikad ga nije napustila. Mislio je da je umro sam a nije znao da je i ta zvezdica umrla sa njim. Postao je zvezda nakon toga. I svake godine na njegov rođendan, jedna mala zvezda na nebu, zasija više nego bilo koja druga i ugasi se u sekund do dvanaest i miruje do sledeće godine. Bilo to stvarno ili ne, nije zaboravljen. Jer dok god je jezika i pisma, pričaće se o tom malom dečaku sa planete zvane Zemlja.”

Namenjeno svim Sanjarima i onima koji teže ka tome da postanu Sanjari.

Sanjar

PODELI: