Konačno se i kod nas neko setio prošlosti, tradicije, onovremenog. Jovanka Sečanski od tog pravi brend svetskih razmera, a u škole je uveden predmet “narodna tradicija“, doduše alternativan, ali za početak je i to dosta. Između ostalog, deci se predočavaju neki stari običaji i tradicionalni radovi. Među njima i „svinjokolj“, „svinjska daća“, ili ovde najpoznatiji kao „zabijačka“. Da je to bilo nešto više od „posla“, koji se jednostavno morao obaviti, ritual, nešto čemu su se svi radovali i što se tokom cele godine iščekivalo, spoznao sam i sam od najranijeg detinjstva. Mrvicu tog uzbuđenja, živo sećanje na neke trenutke, pokušaću da vam dočaram onako kako su sačuvani u meni, ili bar mislim da je tako bilo.

Baba je ustajala još po mraku, da iznenedi prvo bledilo na istoku i sanjive pevce, koji su se još ugodno meškoljili na pritkama ili gde god po gumnu. Pod dve crne tučane oranije, tamnije od noći, podlagala je komušinu, malo slame i „čokova“, i dedinim starim benzincem, koji se dalje osetio nego što mu se plamen video, potpaljivala vatru. Titraji plamena i bledilo zore koja se prikradala, budili su i mene, tek što sam silno uzbuđen, uspeo sat-dva da otpočinem. Izlazio sam bunovan u jutarnju svežinu i polumrak, lako uzdrhtan i opčinjen igrom senki koje su plameni jezici tvorili na kotobanji i oboru ispod nje.Baba bi me poslala u plevaru da donesem još par korpi čokanja i snop-dva kukurzovine, na kojima ću sedeti potpirujući vatru, što će mi biti povereno u zadatak.

U oboru se naslućivalo komešanje i začulo potmulo roktanje. Predosećaj? Ili su možda i životinje bile probuđene našim bavljenjem po avliji. Pristizao bi i ujak, još dremljiv i ćutljiv, pre nego što iskapi jednu ljutu, da mu krv prostruji, i lati se noževa i masata. Zvuci su se množili i rojili dvorištem, a bledilo, sad već i rumeno po obodima je osvajalo. Već su pristigli i otac i majka, ujna, i laki žagor saveta , povika naredbi …ispunjavao je eter. Deda, koji se u međuvremenu i dtugi put „prekrstio“, znalački je prstom ocenjivao temperaturu vode, koja je već uveliko strujala i isparavajući širila ugodnu toplinu.

Svinjokolj

 

-Diži remove, daj korito, lance, glokne, … naredbe su stizale jedna drugu, a u oboru je zavladao neki zloslutan muk. Kad je u prvoj oraniji voda počela da“baca ključ“, deda je iz bureta zahvatio nešto više od pola limenog vedra , i dodao onoj ključaloj“da je preseče“, i izdao naredbu-Vadi prvog!

Otac i ujak su zakoračili u toplu polutamu svinjca i i prvog brava koga su napipali dohvatili, što za uši, rep, noge i počeli izvlačiti uz stravično skičanje koje je ispunilo dvorište i ceo šor, pa možda i dalje.. Stiskao sam šakama uši i žmurio. Moj prvi susret sa , bilo čijom, smrću je bio veoma bolan. Predosećajući smrt, živinče se opiralo, trzalo, grizlo, drhtalo…Oborili su ga na bok, držeći mu sve četiri noge dok mu je deda prilazio, bridom palca odmeravajući oštrinu noža. Stručan potez u, znalački, procenjeno mesto i nagli zaokret i trzaj, kako bi se vratna aorta presekla. Krv, topla i zapenjena, u mlazevima je počela liptati, dok bi baba vešto podmetala vanglicu, ne bi li je „uhvatila“ za krvavice.

Još desetak sekundi se nesretno stvorenje grčilo u potmulom ropcu, a onda bi se umirilo uz tek koji sporadični refleksni trzaj. Lanci su bili prebačeni preko korita i telo bi dovukli u njega tako da mu samo glava viri. Deda je vedrom polivao „presečenom „ vodom brava, a otac i ujak su naizmenično potezali lance i okretali ga kako bi se što bolje ošurio.

Nakon par minuta laćali su se glokni i snažnim užurbanim pokretima svlačili dlaku i prvi sloj kože. Pojavljivala se nevina belina sa tek kojom preostalom dlakom. Deda se prihvatao glave, jer je ona znalački morala biti obrađena. Na zadnjim nogama iznad papaka, sa kojih su prethodno kukama sa glokni istrgnuti rožnati slojevi, prosekli bi proreze uz tetive, probili kuke i podigli svinjče na pripremljen rem. Oštrim noževima su izbrijavali preostale dlake uz povremeno polivanje hladnom vodom. Kad je koža postala glatka i mlečno bela, deda je uzimao najoštriji nož, i od mesta između zadnjih nogu povlačio precizan rez ka rupi na groniku. Zrnasta struktura slanine se pojavljivala i pratila putanju noža, sevajući belinom. U velikoj vangli bi oprali odsečenu glavu i stavljali je u drugu oraniju, gde je voda za „baretinu“ već vrila. Udarajući čekićem po velikom nožu postavljenom duž kičme, deda bi obešeno truplo rasekao na dve polutke.

Selom bi se sa svih krajeva razlegalo skičanje, što je lociralo mesta gde se takođe odvijao drevni obred zabijačke, star koliko i ljudi na ovim prostorima. U prvoj oraniji je već vrila voda za sledeći komad, dok bi se polutke polagale na masivan drveni sto i veštim rukama obrađivale. Šunke i plećke su se pažljivo oblikovale, slanina se sekla što u table za sušenje, što u trake širine desetak santimetara, sa kojih bi veštom rukom bila odvojena kožura od zrele slanine, koja se sekla na kocke za čvarke. Baba je komadešku džigerice, koja nije išla u barotinu, sekla na tanke šnicle i uvijala u „maramicu“ od sala, spremajući doručak. Svako je znao svoj posao, sve je bilo organizovano i praćeno budnim dedinim okom. Šta je išlo u salamuru, šta se odvajalo za kobasice. Tad još nije bilo zamrzivača. Dok je ujna, rumena, ruku do lakata od brašna mesila testo za obavezne salčiće i krofne, koje će par sati rasti na velikoj ozidanoj zemljanoj peći ili pored preteče „Smederevca“ šporeta zvanog „fijaker“ austrijske ili mađarske proizvodnje, majci je zapadao najneugodniji posao. Pranje i „uređivanje creva. Nakon beskrajnog ispiranja i „uređivanja“, stavljana su u isečeni crni luk da odstoje, kako bi pre „punjenja“ kobasica nestalo onog neprijatnog mirisa.
Kako se za zimskih dana sumrak brže primicao, tako su i dedini „silasci“ u podrum bili sve učestaliji. Sa „nategačom“ dugačkog staklenog vrata, povlačio bi iz drvene bačve rumenu sadržinu, puneći par „olbi“ koje je nosio sa sobom. To je bitno uticalo da naporedo sa umorom raste i raspoloženje vrednih trudbenika, srazmerno brzini, kojom su se olbe praznile. U jednoj od oranija se već topila prva tura masti. Velikim drvenim veslom ujna je ravnomernim pokretima mešala masu šumećih komadića slanine koji su postajali sve manji i manji. Na velikom drvenom stolu pušilo se brdo „barotine“. Na kraj stola bi iz okrugle drvene kutije izručili malo soli i umakali komadiće obrazine od glave i barene džigerice. Razvrstavalo se šta je za džigernjače, a šta za švargle. Deda je veštim potezima, na cev šprica za kobasice, navlačio tanko dugačko crevo, i zahvatajući kažiprstom, ocenjivao „ljutinu“ mase, obavezno dodajući još malo ljute tucane paprike.

Na „fijakeru“je svinjski paprikaš bio u završnoj fazi, dok se neodoljivi miris prvih čvaraka širio unaokolo i lepio za nozdrve. Jeli smo ih onako vruće, prstima, dok nas stomak ne bi zaboleo. Na dva poduža štapa već su visile desetine pari kobasica i džigernjača, prethodno prokuvanih u barotini. Švargle su uvezivane kanapom i pričvršćivane drvenim izdeljanim štapićima, a zatim pritiskane nekim teretom da se ispresuju. Mast je već bila u kantama, bistra, tamno žuta, mirišljava.

Umorna i promrzla družina se selila u „gostinjsku“ sobu i zauzimala mesta oko velikog slavskog stola, dok su žene prale sudove i korišćeni pribor, i postavljale za večeru. Rumenilo se vino u olbama. Mirisale su sveže pečene kobasice i krmenadle. Sveži salčići i rumene krofne posipane su, u avanu tucanim“ šećerom i čekali svoj red.
Vino je odagnalo umor i prizvalo pesmu na usne umornih trudbenika. A napolju, u noći koja je uveliko osvajala, mraz je srmom posipao dvorište koje se caklilo na mesečini.

Unutra je bilo toplo i veselo. Sutra će se usoliti meso i završiti što je preostalo. Za taj dan je bilo dosta. Još jedan drevni praznik, u narodu kao „zabijačka“ znan, bio je na izmaku.
Samo je obor, prazan i nestvarno tih bez svojih doskorašnjih stanara, zjapio kao crna rupa u kosmosu.

Sviljokolj


Zoran Milić

PODELI: