Već dugo je puštaš gledat niz pučinu
i proklinjat sreću koju more nosi,
darujuć joj puste i besane noći,
gdje joj tuga plete svud srebro po kosi.
Kapetane moj..

A tebi je more prva ljubav bila, a ona
tek bljesak značila u mraku, da bi kad se
magla ispred broda digla, ostala ko pjena
na njegovu tragu.
Kapetane moj…

I stari tako sama od broda do broda. u želji
da te zagrli, izljubi, iako dobro zna da
svakim te danom sa brazdom broda
nepovratno gubi.
Kapetane moj…

Al kad se bez želja jednom doma vratiš,
toj posljednjoj luci, što te mirno čeka,
ni spaziti nećeš da uz tebe nije, ona mlada
žena, već starica neka.
Kapetane moj…