Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada,
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu novih opanaka.
Kako zija u izloge skupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Naišla si kao lak oblačak
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetnje noći,
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdila si ispred djačke klupe
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Brzo minu naše djakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu očuvah,
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja, mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Gledao sam skamenjena lica,
Kako Krupu soldateska pali,
Preko sjena mojih uspomena,
Siktali su njihovi rafali.
Htjeli da nam u djetinjstvo stupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Tekle zatim godine u nizu,
Rasla plima, žuborna i plava,
Krhko inje, biser uspomena,
Potopiše vode zaborava.
Magla zavi naše đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Sad je kasno, već mi kosa sjedi,
Gledam Unu ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej godine, nemjerljive skupe,
Zbogom mala iz Bosanske Krupe!

Branko Ćopić – biografija i video klipovi su ovde!