Deca u igri

Deca u igri

Ponekad se pitam da li rijekom mog djetinjstva još uvijek plove ladje od papira koje smo pravili nevještom dječijom rukom…sa nadom da ce otploviti u neki drugačiji svijet, a ne da završe u prvom riječnom viru…I da li se joč uvijek grade dvorci od pjeska na obalama njenim …i da li u granama zelenih vrbaka još uvijek spokojno pjevaju ptice dok svijaju svoja gnijezda? I ko li sada od mlade ljeske pravi lukove i strijele glumeci male Indijance sto jezde kroz preriju dok im se u kosi vijorilo, umjesto orlovog pera, tek iscupano perce nedužne kokoske koje bi uglavnom bile “žrtve” naše paklene dreke .

Dani su bili prekratki za naše tajanstvene pohode i istraživanja…svakim novim jutrom sunce se uvlačilo kroz naše prozore i svojim sjajnim zracima milovalo naše rumene obraze…i šapnulo nam tajnu zbog koje smo trčali do rijeke koja se činila beskrajno dubokom zbog plavih oblaka koji su se ogledali u njoj. U žuboru njenom gubili su se nasi radosni uzvici kada bi osjetili dodir hladne vode u koju smo skakali sa visoke obale praveci “dvostruki salto” (koji u stvari uopste nije na to ni ličio) A tek igra skrivaca, u kojem bi onaj koji je žmurio obavezno progledao kroz prste i krajičkom oka pratio putanju kojom su nestajali naši brzi koraci…i tobože nas slučajno našao, a mi se osjećali pomalo razočarani zbog prebrzo otkrivenog skloništa.

Uvijek nas je kopkala tajna sta li se skriva iza daleke crte na horizontu…i u kakav svijet bi kročili ako bi uspjeli da zavirimo preko nje. Da li bi možda ugledali more u koje se ulivala naša rijeka i po kojem plove pravi brodovi i ladje, ili neki predio iz bajke koju su nam u nocnim casovima pričale nase bake strpljivim i toplim glasom … I došao je dan kada smo ipak pogledali preko te tajanstvene crte…ali u tom trenutku više nismo bili djeca. Pred nama se otvorio drugačiji svijet nimalo nalik onom iz naših snova. Zaplovili smo morem života koje nas je na svojim valovima nosilo sve dalje od bezbriznog djetinjstva…i bacalo nas na podvodno stijenje koje je ranjavalo naša neiskusna srca, a olujni vjetar spustio tmurne oblake u predjele naše duše…Zauvijek smo izgubili kompas koji će nas odvesti natrag u one bezbrižne dane i onu mirnu luku iz koje su krenuli brodovi prepuni želja i nade… Tek ponekad…kroz tamne oblake, poput munje sine sjećanje na jednu rijeku i bosonogu djecu zanijetu igrom skrivaca…i tek ponekad vjetar donese njihovu razigranu pjesmicu kojom se bira ko ce da ostane poslednji u krugu…a riječi te pjesme kao eho odzvanjaju u našoj dusi

“en ten tini

sava raka tini,

sava raka tika taka

bija baja bum…”

 

Sirena

 

Idite nazad na Vaš kutak

 

 

PODELI: