…
Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije?
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.
„Mila“– Đura Jakšić
Djura Jaksic autoportret (1858)
Zašto tek posthumna slava? Zar da se ’bogato živi’ tek kad se umre? Zar je tek smrt bila prilika da se oda priznanje velikom čoveku, piscu i slikaru Đuri Jakšiću? Zar da njegove komšije u tada najsiromašnijoj četvrti (docnije elitna boemska četvrt u i oko Skadarske ulice) grada Beograda saznaju da je velikan živeo kraj njih dva časa nakon njegove smrti? Zar tek na poslednje putovanje Đure Jakšića dolaze ministri, drugi državni činovnici i bogati trgovci?
Ispratili su ga i prijatelji i đaci, vojnici, siromašni radnici, čak i oni koji ga za života vređaše …Okupiše se nemi pred zaustavljenim životom velikog stvaraoca.
Svetislav Vulović je u biografiji Đure Jakšića zapisao kako se crna zastava njihala na zgradi Narodnog pozorišta i dodao „Cela varoš bejaše kao u neku svečanu tugu obučena“.
Znalo se, dakle, ko je Đura Jakšić! Zašto ne bi „svečane radosti“ u njegovom životu?
Zar da tako veliki čovek proživi ceo život u siromaštvu? Siromaštvo je nedolično svakom čoveku, a kad je reč o izrazito vrednom stvaraocu nedoličnost se udvostručuje. Osećam mučninu što su ljudi takvi…što je među ljudima humanost zatajila nekad i sad.
Nije Đura Jakšić jedini primer čoveka koji uprkos svojim vrednostima živi loše, te dok mislim o njemu jednovremeno uzimam u obzir sve one koji su osetili muku siromaštva (i one koji nisu stvarali ali bi bili radi u stvorenom uživati). Naš pesnik Branko Miljković poručuje: „Ko loše živi ne može jasno zapevati.“
Samo je retkima tako nešto moguće: jasno, lepo i originalno pevao nam je, pripovedao…ali i nadahnuto slikao naš Đura Jakšić. Ako se i danas osvrnete oko sebe primetićete kako siromaštvo sputava čoveka ne samo da jasno zapeva, već nije u stanju ni čuti pesmu, niti je tražiti, zagledati se u vredne umetničke slike…Bezvoljno i tužno hoda… Misli kako mu i ne pripada carstvo umetnosti …kako je suvišan u ovome svetu.
Bakljada kroz stambol kapiju
Koliko snage mora čovek imati u sebi da praznih džepova hodi svetom sve želeći da uči, napreduje i stvara? Od svojih želja Đura ne ostvari gotovo ništa, novac je uvek uzmicao i uspe tek ponešto učenja sebi da priušti. Ima onih koji mu i danas zarad toga slikarsko stvaralaštvo smatraju manje važnim ili ga vrednuju neprekidno ukazujući na previše nedostataka: nije izučio zanat. Nije, ali siromah Đura je snagom svoje želje i neumornim radom ostavio za sobom slikarska dela vredna pažnje kako u vreme kada su nastala (19. vek) tako i sada. To što crkveni oci nisu razumeli njegove slike ili što se imućnima nisu svidele njegove slike ne znači da nisu bile vredne. Njegove su slike iz strasti nastale, novu su svetlost donosile, a znanje nasta iz učenja u temišvarskoj slikarskoj školi kod učitelja Dunajskog (tu je nagrađen i pohvaljen), proučavanja dela starih majstora (posebno Rembranta, Rubensa i holandskih slikara), iz šestomesečnog učenja kod italijanskog slikara Marastonija u Pešti (gde je pohvaljen kao najbolji đak) kao i zajedničkog života i učenja kod kikindskog slikara Konstantina Danila (kod njega dosta čita i uči pre svega crkveno slikarstvo koje ostavlja presudan uticaj na Đuru u tom domenu). 1851. godine odlazi u Beč sa nešto novca što mu ga otac dade, ali se nije ni upisao na Akademiju već lutao po bečkim galerijama i muzejima sa slikama starih majstora. „A kako je mogao i da studira kada je želja bilo mnogo, a novca malo. Neretko, jedva ima za hranu“- kaže Milutin Tasić. Ipak je nakon povratka iz Beča otac skupio nešto novca i poslao ga na studije u Minhen. Tu je Đura upisao Akademiju, ali zbog nedostatka novca ponovo se nakon šest meseci vraća u rodnu Srpsku Crnju. Đurina fantazija odvela ga je dotle da sebe vidi kao velike slikare poput Rafaela ili Mikelanđela, rekavši ipak samom sebi „Oh, tašte sujete…Ali možda bih i bio veliki živopisac – ko zna.“
Devojka u plavom
Njegov život je dugo bio ispunjen neprekidnim seljenjem od Novog Sada do mesta u kojima je dobijao mesto učitelja poput Beograda, udaljenog sela u Srbiji, Podgorice, Sumrakovca u Crnoj Gori ili Požarevca (dva puta), Jagodine, da bi se na kraju preselio u Beograd gde je neko vreme radio kao korektor u Državnoj štampariji. U Sumrakovcu je na kratko vreme našao mir uživajući u lepotama prirode, tišini…Tu stvara pesme „Put u Gornjak“, „Veče“, „Iskušenik“…Ali pronađeni mir kratko traje, selo mu postaje sumorno te se seli u Beograd, potom Požarevac odakle piše pismu prijatelju Đorđu Popoviću: „…vidim i sam da ništa ne važim – nesam slikar, a spisatelj nesam! Izgubijo sam se!…Zato Đoko, radi kako najbolje znaš da se skoro izbavim…“(1860.godina).
Uskoro se ženi ženom za koju kaže da nije mnogo lepa, ali da će dobrotom to nadomestiti, ljubiće ga i time uneti sreću u kuću. Odlučio je da se oženi prvom zgodnom prilikom jer je uvideo da je sve propalo…i u tome je video spas (1861.godina).
Za vreme čestog seljenja imao je malo mogućnosti da se posveti slikarskom radu o čemu i sam svedoči. Pesme mu se redovito štampaju. U životu je ipak slikao vredno kad god bi našao vremena.
Da je vredan pisac ni za života nije bilo spora (ni od toga ne dobi dovoljno novca), a koliko je zapravo vredan govori više 20. vek u kojem je gotovo na svakom čoveku, na području Jugoslavije, ostavio neizbrisiv trag. Nema onog ko ne zna bar neki njegov stih. I nema onog ko nije čuo da je „Devojku u plavom“ naslikao Đura Jakšić. Nema onog ko ne zna ko je uzor svih boema…Delo Đure Jakšića od takve je vrednosti da ni budućnost neće moći bez njega. U suprotnom, budućnost bi se mogla zabrinuti nad sobom. Do sada Đura Jakšić živi sa nama kroz školske časove, naš izbor, a u njegovoj Srpskoj Crnji svake godine se početkom juna meseca održavaju „Dani Đure Jakšića“ koji okupljaju pesnike, pripovedače, dramaturge i slikare.
Kraljevic Marko (Djura Jaksic-1857)
Đura je sebe posmatrao pre svega kao slikara, a tek potom i kao pisca. Ustvari, u njemu se slikarsvo i poezija prepliću, jedan umetnički dar nadopunjuje drugi. Kod mnogih naših ali i stranih slikara došlo je i do književnog izliva i obrnuto. Ako je kod nekih i moguće praviti dominantnost jedne od umetnosti, kod Đure Jakšića toga nema. On piše svoje prve pesme rano, ali neprekidno, potom pripovetke, priče i drame. U isto vreme on se gradi kao slikar. Čar njegovih sačuvanih umetničkih slika (oko sto slika je sačuvano) podjednako mi je vredna kao i njegovo spisateljsko delo. Razlika je u vrstama umetnosti, a ne u visini postignute vrednosti. Njegove slike su slikane u duhu romantizma, sa kontrastima, osećajem za boju koju nanosi u debelom sloju, igrom svetlosti, jasno vidljivim potezima kistom…Na njegovim slikama privlače me pre svega ’govorljive’ oči . Svaki par očiju priča neku dugu i duboku priču o čoveku i čovečnosti. Stoga bi na kratko mogli proći kroz poneki njegov stih i zaustaviti pogled na nekoj njegovoj slici:
Odmor posle boja (Karaula 1876)
Staze
Dve predamnom staze stoje:
Jedna s cvećem, druga s trnjem;
Gvozdene su noge moje –
Idem trnju da se vrnem.
Ja ustupam cveća staze
Kojima je noga meka;
Nek’ po cveću žene gaze,
A trnje je za čoveka!
Moma
Kad bi moma zvezda bila,
Nikad ne bi duša moja
Bela danca zaželela.
Ustanak Crnogoraca (1862)
Jednoj nestašnoj devojci
Zar poljubac meni starcu,
Daješ mlada sa usana?
Zar na moje staro rame
Pada ruka usijana?
Je l’ to ljubav?…Je li šala?
Te je tvoja ruka mala
Na ramenu sedog starca
Zadrhtala, zatreptala?
…
Ali ljubav sedom starcu
Veruj, dušo, teško pada…
Gde ja…
Gde ja šećer sijem,
Tu otrov izrasti;
Gde ja pevat mijem,
Tu ću u plač pasti.
….
Mileva Protic-Kocic iz Pozarevca (1866-69)
Na liparu (Veče)
Jeste li mi rod, siročići mali?
Il’ su i vas, možda, jadi otrovali?
ili vas je, slabe ’progonio svet’
…
Mi smo male,
al’ smo znale
da nas neće
niko hteti,
niko smeti
tako voleti
kao ti…
– Ćiju ći!
Moje tice mile, jadni sirotani,
…
Crnogorac Crnogorki
Rane moje ljuto tiše,
Mila, divna Crnogorko!
Moje grudi pomoć ištu
Isparane na bojištu.
…
Karaula na Vučjoj poljani
Nasred kule karaule,
Oko vatre na ognjištu,
Stražari se iskupili…
Vatra gori, plamen liže
I po tamni duvarovi
Gorostasne senke diže…
…
Devojka sa lautom (1856)
Otadžbina
I ovaj kamen zemlje Srbije,
što, preteć suncu, dere kroz oblak
sumornog čela mračnim borama
o vekovečnosti priča dalekoj,
pokazujući nemom mimikom
obraza svoga brazde duboke.
Vekova tamnih to su tragovi,
…
I samo dotle, do tog kamena,
do tog bedema,
nogom ćes stupit, možda poganom.
Drzneš li dalje?…Čućeš gromove
………
Katarina Protic (1861)
Ima jedna pesma koju kad prvi put pročitah, nastavih da je iščitavam sve dok je nisam zapamtila. Bila mi je potrebna, htela sam je nositi u sebi, sa sobom. Ko zna koliko puta u tegobnim životnim situacijama pronađoh spas izgovaravši u sebi sve stihove lagano: stih, tišina il’ nemost, stih, tišina…stih, blagi unutrašnji osmeh. Do kraja pesme ja imam snagu, spašena sam. Kako je dobro imati vrednu reč u sebi i kad si dobro, a još više kad si loše. U pesmi osetih prisustvo Đurine intime. Možda je i on izdržao siromaštvo zarad svojih lepih reči koje su ga tešile, bodrile, volju podsticale, život osmišljavale. Dalje od sebe čovek i ne može, sam sobom spasio se i Đura, neprekidno se smeškajući svojoj „sudbini“.
Jelena Pekajski (1856)
Pijem
Pijem, pijem…al’ u piću
Još se nikad ne ome’nu’ –
Kao da je rujnim vinom
Bog polio hladnu stenu!
Posrne l’ mi katkad noga,
Družina se luda smije –
Al’ se brzo smeha trza,
Ko od jeda ljute zmije…
A ja pijem, jošte pijem –
U tom mi se srce para –
Ćuteći se samo igram
Ljutim vrhom od handžara… (1861)
Ima jedna slika koju dobro osmotrih i zapamtih. Pozva me samo: Đurino „Čobanče“. Kako mi se to milo, nedužno, vedro i smelo lice čobanina, stvoreno vidnim potezima kista, kao da je u Đurinoj ruci bila bura koja ga je primorala da velikom brzinom, u kovitlacu jakog vetra, zabeleži (oslika) lik, urezalo u pamćenje.
Jednog mi dana neki drugi pesnik (Fernando Pesoa – čuveni portugalski pesnik) reče:
Ja nikad nisam čuvao stado,
Ali kao i da jesam.
Moja je duša poput čobanina…
…Ja sam čuvar stada
Stado su moje misli.
… „Čuvar stada“
Poželeh da mu pošaljem sliku Čobanina, ali bilo je kasno. Pesnik je već otišao u družbu sa Đurom te mi osta da u sebi šetam i čuvam Pesoino „stado“ sa Đurinim „Čobaninom“.
Da li je dovoljno reći umetniku hvala ili je i ta reč nepotrebna, a dovoljna samo moja radost što živi u meni. I vaša! Dakle, naša radost!
„Đura je bio lepa, osrednja rasta, a krepka,
snažna sastava.
Lice mu je bilo pravilno…
čelo umereno visoko; nos prav; brkovi gusti,
…a brada umereno duga, gusta;
kosa crna i obrve, a brada i brkovi nariđi;
oči graorasto-zelene, a pogled pun osećanja…
Govor mu je bio tih…
Obično je bio ozbiljan, miran, sumoran;
A iz tog običnog raspoloženja očas je mogao
planuti gnevom…preći u kavgu i boj,
– ali nikada u tugu.
To …ljudsko osećanje čuvao je samo za
sebe……
Hristos na Gori” (1852)
Svetozar Vulović (biograf)