Započela je negde krajem šezdesetih, ili smo se tada mi u nju uključili, to više teško da bi ko znao, a nije ni preterano važno, pomama zvana Trst.
Oslobađajući se stega real-socijalizma i sirotinjske uniformisanosti, počeli smo otkrivati „šarene laže“ Zapada, modne trendove i neke daleke svetove, čija smo postojanja tek slutili i maštom nadziđivali njihove stvarne okvire.
Trieste: Piazza Goldoni (Izvor: Vikimedia)
U vremenu jednostavnosti i samoupravnog radničkog podvižništva, prevage funkcionalnosti nad estetikom, kad je bezmalo svaki ukras doživljavan kao luksuz, u čudu smo gledali veliku, crnu, plastičnu gondolu sa elegantnim gondolijerom, koju nam je tetka donela iz Trsta. Godinama potom je plovila talasnim dužinama Radio Luksemburga, sa kog su do nas dopirali brumeći zvuci San Rema i italijanskih kancona. Usidrena na televizoru marke „Biser“, nemaštovitog, ruskog dizajna, budila je asocijacije i snove o uzbudljivim putovanjima i dalekim zemljama. Koliko sam samo sati proveo sanjareći kako njome plovim Grande kanalom, ili pak ispod Rialto mosta u Veneciji,, gradu na vodi u kome vam naprosto ne gine neki romantični susret i neko životno zaljubljivanje. Sa gondolom su stigle i moje prve farmerke marke „Super rifle“, uzanih nogavica, zvanih „frulice“, od tamnog, krutog denima, sa čvrstim duplim šavovima, proštepanim koncem boje opeke, i sjajnim, patiniranim nitnama koje su ojačavale i ukrašavale spojeve. Bilo je veoma „šik“ da ih odole desetak santimetara podvrnete na gore. Kako su prilikom pranja obilno ispuštale boju i nakon sušenja bledele, neprekidno smo ih žutim ribaćim četkama ribali, ne bi li bile što bleđe, čime bi emitovali poruku da ih imamo već godinama, da smo se maltene u njima i rodili.
Do tada korišćenu grubu vojničku ćebad maslinasto sive boje, sa obaveznom uzdužnom prugom, koja jeste da su grebuckala, ali su ipak ugodno grejala, zamenila su meka, talijanska, karirana ćebad, predivnih boja i maštovitih dezena. U to doba u modi je bilo prstenje u čijem je središnjem delu bila pločica sa likom američkog predsednika Kenedija, uokvirena kitnjastom krunom.Ponosni vlasnik bi ga na večernjem korzou zagledao i pokazivao i kad treba i kad ne treba.Nekako u to vreme sam dobio i svoju prvu kožnu (čitaj od skaja) jaknu, sa bezbroj rajferšlusa, koja je u mnogome doprinosila mom visokom pozicioniranju među vršnjacima.
Nekom čudnom zamenom teza, umesto da shodno, u ono vreme aktuelnoj, paroli „Trst je naš“, mi okupiramo Trst, Trst je okupirao i potčinjavao nas.Uvlačio nam se pod kožu, opijajući nam probuđena i radoznala čula, poput muzike onog pastira iz bajke, sa sviralom čiji su zvuci mamili nebrojene životinje da ga slede.
Kako nam je Rim i tada, a danas da ne pričamo, bio daleko, svi putevi vodili su u Trst. Rim je osim „večnog“ grada ostao i večna neispunjena želja većine nas.
Ako ne pola Trsta, ono četvrtina sigurno, izgrađena je „crkavicom“ nebrojenih „Jugosa“, koji su kao cilj svih svojih „kvaziturističkih“ tura postavili čuveni trg „Ponte rosso“, koji se ubrzo pretvorio u najveći „buvljak“ na Balkanu.Kao „mladi majmuni“beskrajno smo se oduševljavali zavodljivim sjajem šljokica i raznih mamipara sa oznakom „Made in Italy“.To je bila šifra koja je otvarala teška vrata nekog surogata otmenosti (danas bi to nazvali blaziranošću) i prestižnog pomodarstva.Marke i modeli su se smenjivali, samo smo mi, večito gladni i željni zapadnjačkih novotarija, ostajali isti.
„Wrangler“, Levis“, Roy Rogers“, „Swinger“, „Silver“, „Clark“, uzane nogavice, da se noga tek provuče, ili „zvoncare“, koje landaraju, kupeći prašinu pri hodu, tamni kruti teksas, kakav su nosili prvi doseljenici na „Divlji zapad“, ili pak meki, svetlo plavi, gotovo beli, džins koji je tako lako prianjao uz kožu.Meki vuneni džemperi, predivnih boja i dezena, flanelske, karirane i teksas košulje, sa našivenim džepovima na „preklop“, duksevi i letnje majce sa raznim stranim natpisima, za koje najčešće nismo ni znali šta znače. „Vijetnamke“ i „vetrovke“ od zelenog, nepromočivog materijala sa belom imitacijom krzna marke „Tanker“, čije izbledele primerke i danas, posle četiri-pet decenija od velikog trgovačkog pohoda, sretnem i sa setom prepoznam na našim ulicama.
Sa cipelama je bila posebna priča.Od čuvenih „šimi“ modela, kojima se jednim udarcem komotno mogla probušiti fudbalska lopta, došle su u modu takozvane „Bruks“ cipele, sa ogromnom „džombom“ pri vrhu kod prstiju, prilično grotesknog izgleda.. Sve njih zamenile su u jednom periodu, meke mokasine ili „brodarice“, da bi na mesto njih, u nadolazećem „casual“ maniru, došle „spenserice“ od meke antilop kože, i tako u nedogled.Još negde na tavanu, pod debelim slojem višedecenijske prašine, o nekim boljim vremenima tajnu čuvaju i svedoče par iznošenih , ali još uvek elegantnih, „Madras“ cipela, od predivne mekane kože, kao uspomena na veliki osvajački pohod na „Trieste“.
Za one imućnije bile su rezervisane patike „All-star“ Converse“ ili „Superga“, dok su se oni skromnijeg imovinskog stanja morali zadovoljiti, ne manje populanim „Forward-šangajkama“ kineske proizvodnje, manje zvučnim i atraktivnim, ali po meni mnogo kvalitetnijim.
Još „golobradi“, u predvorju sveta muškaraca, oličenog u mirisu „Briona“, „Pitralona“ ili u najgorem slučaju komove rakije, kao dezinfekcije posle brijanja, nervozno smo širili nozdrve i njušili neke nove, zavodljive mirise. „Pacco Rabann“, „Aramiss“, tada tako popularni „Pino silvestre“, „Brut“. Magiju „Patchoulija“, „Moschusa“(Indian summer) i sandalovog ulja, ljubomorno sam prisvojio tih bezbrižnih „lavovskih“ godina i evo već više od tri decenije istrajavama na njoj, ljubomornio je čuvajući od zaborava.
Izuzimajući „Chanel 5“, “Ninu Ricci“ i meni posebno dragu „Romu“, ženski deo naše generacije posebno je tih godina gotivio „Charlie“, zavodljivi parfem, čiji bi sladunjavi trag dugo lebdeo ulicom, nakon prolaska neke devojane „obučene“ u njega.
Ko nije sa zebnjom u srcu, natovaren torbama, najlon kesama i sa „crvenim“ pasošem u ruci, sa kojim su tih godina sva vrata sveta bila otvorena, osetio onu nelagodu u stomaku sa približavanjem granične rampe sa oznakom „doane“, i momentu kad vam prilazi strogi, namrgođeni carinik tražeći „passeporte“, taj ne zna šta je adrenalin i kako on deluje.Graške ledenog znoja, dok vam uvežbane ruke i sigurno oko rentgenski izvizitiraju sadržaj bagaža, i olakšanje uz ono „uh, dobro smo prošli“ kad se sa granice uputimo ka našoj Pazovi. Trebalo je dočekati sutradan, kad ćemo se sa novim „perjem“ pojaviti na „centru“, držeći napadno u zubima italijanski, dugački „Kent“ ili „Marllboro“, pripaljujući ih sa „kaubojskim“, samozapaljivim šibicama, koje su tih godina bile pravi hit, o đon novih „Bally“ cipela.Uz sve to su se tako dobro slagale „Brooklin“ žvakaće gume sa okusom cimeta, kako bi prozapadnjački „šmek“ i napabirčeni rafinman bio zaokružen.
Eh, bile su to lepe godine, kad smo mislili da smo tek na početku osvajanja sveta, nakon čega će, logično,uslediti sve lepše , udaljenije i atraktivnije destinacije. Nismo ni slutili da je za većinu nas, tim putešestvijem istraživanje sveta upravo bilo završeno.
Zoran Milić
Bas me podseti nekih sezdesetih mama ode autobusom Petak uvece za trst i vrati se nedelju ujutru. Donela meni i bratu po jedne Super Rifle pantalone – tvrde farmerke sa metalnim kopcama. Bas smo ih se nanosali dik nisu okracale a onda odecemo nogavice pa dalje dokle i “pozadina” stane u pantalone. Mama je donela jos par stari koje je prodala u fabrici i u komsiliku i tako iplatila put .