Mi, Titovi pioniri išli smo svake godine sa školom u Pionirski grad u Košutnjaku.

Ostajali bismo nedelju dana. Spavali smo u lepim, novim paviljonima, pratili nastavu u učionicama na otvorenom, a posle večere gledali crtani film – Tom i Džeri. Drugih crtanih filmova u mom ranom detinjstvu nije bilo i mi smo bili presrećni, jer za nas je to bio vrh ( što bi ovdašnji klinci rekli).

Najbolji pionir dana bi ujutru podizao i uveče spuštao pionirsku zastavu na jarbol koji se nalazio na “glavnom trgu” pionirskog parka. Sećam se kako sam bila ponosna kad je meni jednog četvrtka pripala ta čast a posebno mi je bilo milo sto su tada došli moji roditelji u posetu.

Divno je biti sa svojim razredom tako blizu Beograda a opet u prirodi i družiti se čitavog dana. Deci nikada nije dovoljno igara i drugara. Nekako u to vreme pojavile su se bombone u svetlucavim omotima koje smo mi devojčice volele da zakopavamo u zemlju, preko njih bismo stavile parče stakla i sve prekrile zemljom.

Ne znam da li to imalo bilo kakav simbolizam ili posebno značenje ili nam se prosto dopadala sama ceremonija. U uglu jednog od paviljona ja sam zakopala crni omot bombone na kojoj je bila sličica višnje. Taj mi se omot činio nekako posebno elegantan i lep. Nadala sam se da ću ga jednom otkopati i često sam se sećala tog omota i svog osećanja dok sam glačala staklo pre konačnog natrpavanja zemlje.

Nedavno sam se vratila po prvi put od tada u Pionirski grad, posle više od 40 godina i naravno nisam ni pomislila da potražim svoje zakopano blago, ali uspomena je preživela iako papirić nije. Zar to nije važnije?

Nas su pionire vaspitavali da volimo svoju domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju – baš kao što vaspitavaju decu u svakoj državi na svetu. Jedino se metode razlikuju. Na svakom koraku su bila podsećanja na pionirsku zakletvu, ljubav prema Maršalu Titu, sećanja na NOB – Narodno oslobodilačku borbu, bratstvo i jedinstvo i ostale “tekovine” naše borbe.

Bila su to nevina dečija vremena, baš kao i sva druga. Slepo smo verovali čitankama i učiteljima a roditelji su ćutali. Prelepo nam je bilo u tim dečijim snovima, u našoj zemlji iz bajki, nasmejanih proletera poput Alije Sirotanovića i palih narodnih heroja koji nisu žalili svoje živote da bi nama bilo bolje.

U Pionirski grad si dolazili pioniri iz čitave Jugoslavije, svedoci njihovog boravka su raznolike sadnice i ploče na kojima su ovekovečene godine i mesta odakle su. Mi smo zaista verovali u bratstvo i jedinstvo, nas niko nije drugačije učio kod kuća, mi nismo prepoznavali razliku izmedju Mustafe ili Milana. Nama su sva imena jednako zvučala. Govorim o Beogradu jer sam samo njega poznavala u to vreme. Kako je bilo u drugim delovima Srbije i Jugoslavije zaista ne znam. Čula sam razne priče ali najbolje bi bilo da čujem direktno od vas.

PODELI: