Varoš mog detinjstva je bio uspavan kutak u Pomoravlju, daleko od zahuktale modernizacije beogradskog asfalta. U njemu sam provodila najlepša leta svog života. Ni sjaj velelepnih svetskih metropola nije zasenio lepotu, mir i ljubav koju mi je pružao boravak u skromnom domu moje bake.

Lipa u dvorištu, raskošne krošnje opojnog mirisa, moje omiljeno mesto za igru i doručak uz pesmu ptica. Kod bake sam uživala privilegije nedostupne kod kuće. Ujutru me je čekala mala čašica čaja od pelina, da mi otvori apetit, vruća lepinja, pržena jaja, parče mladog sira i paradajz kakvog više nema…

Moja maka je bila opsednuta idejom da me ugoji jer sam bila bolešljiva i izrazito mršava. Nutkala me je i ugadjala, izmišljala razne trikove – poput kačamaka sa mlekom, serviranog pod lipom, vrućih mekika, palačinki, koje je pekla po najvećoj letnjoj žezi. Sećam se živo njenog zajapurenog lica dok stoji uz šporet na drva i briše znoj sa čela. Ništa joj nije bilo teško, samo da meni bude dobro. Njena žrtva se tada činila prirodnom, i čak je nisam ni videla kao žrtvu. Tek kad sam porasla, shvatila sam… Ljubav ne zna za žrtvu, ona joj ne poznaje ime. Ljubav jednostavno daje i ne traži ništa za uzvrat…

Zvala me je “unuka – muka” jer sam bila veoma nemirna, više nalik dečaku nego devojčici iz velegrada. Ipak, bila sam njena miljenica i moja dečija intuicija je to osećala i ponekad zloupotrebljavala njenu neograničenu ljubav.

Prepodnevni ritual moje bake se sastojao od čitanja “Politike” i posete njenog brata. Politiku je donosio dečak, kome je o ramenu visila velika kožna torba puna novina. Tih dečaka – kolportera odavno nema. Zamenili su ih kiosci a uskoro ni štampanih novina verovatno neće biti.

Dolazak je najavljivan poznatom škripom kapije i vučenjem opanaka po betonu. Seo bi na čelo stola na kome ga je čekala čašica rakije. Maka bi stavljala lonče za kafu uz razgovor koji je več počinjao. O čemu su brat i sestra razgovarali svakog jutra nikad neću saznati jer moja dečija radoznalost nije tamo zalazila. Danas bih volela da znam i to kao i mnogo drugih stvari iz života svojih predaka ali nisam slušala ni pitala dok je bilo vremena…sad je kasno…

Popodne smo išli “nakod stanicu” to je značilo – prema stanici do koje je vodila lepa staza okružena zelenilom. Usput bismo svratile na “gemišt” ili na kiselo mleko u zemljanim čašama. Uveče bi baka sedela sa svojom prijateljicom, tetka Vidom, prekoputa neizbežnog hotela “Evropa” a ja bih se jurcala sa svojim društvom po “korzou” ili stajala ispred jorgandžijske radnje naseg rodjaka. Ponekad bih sa Cecom i Milančetom iz komšiluka išla u bioskop a po povratku, opet bi me čekao čarobni obrok iz snova na beloj, uštirkanoj salveti.

Kod make je sve bilo besprekorno čisto! Tri su stoljnjaka prekrivala sto. Prvi cvetni kome su ivice virile ispod drugog belog i trećeg providnog od plastike.

Moja salveta je dolazila na vrh. Ručalo se na belom a cvetni je bio za svečane prilike. Vrata su uvek bila otvorena a od jare i muva štitila nas je platnena zavesa. Voda se nalazila napolju i živo pamtim zvuk zelene pumpe koja se pokrene više puta dok ne poteče ledena voda koja magli čaše. Vode u flašama tada nije bilo. Bokal za umivanje i umivaonik ispod koga je stajao lavor su svi bili prekriveni besprekorno belim, izvezenim salvetama. Sve je kod moje make mirisalo na čisto i drago…

Uspela sam da sačuvam neke sitnice iz zelenog kredenca i od njih se nemam nameru odvajati. Nestaće samo onda kad prestanu biti uspomena i pretvore se u obične, stare predmete nikom potrebne..

Vašari u Svilajncu su bili poseban doživljaj. Liciderska srca, ringišpil, motor koji vozi po ogromnom buretu, krave, telad, konji, razni zanatski proizvodi i iznad svega prašina i buka… Mnogo uzbudjenja za dete nenaviklo na takve prizore. Na vašarima se najbolje može upoznati Srbija, duh njenog naroda i svakodnevni život koji tek par puta godišnje biva iznet u javnost. U Beogradu sam imala malo ili nimalo šanse da išta saznam o tome.

Bakina uštirkana posteljina, oprana u “cedji” , iskuvavana na “Smederevcu”, sušena na suncu, mi je tada mirisala na sveže jutro a danas mi miriše na nevino detinjstvo ili, ako hoćete, na ekološki čisto. Ima li više igde takve posteljine danas, kad je “Persil” stigao i najzabitije planinsko selo…Smelo tvrdim da boljeg leka protiv nesanice nema.

Mirisi uspomena izvetre tek sa nasim poslednjim dahom. Tako će biti i sa mirisom makine posteljine. Ostaje mi da žalim što moji unuci neće pamtiti miris moje posteljine, osim ako je ne naprskam nekim aromaterapijskim sprejom. Želim li to? Mislim da ipak ne. Neka uštirkana posteljina našeg detinjstva ostane tamo gde pripada – u toploj uspomeni.

Maka je ponekad dolazila kod nas u Beograd, zabradjena, skromna i tiha. Trudila se da nikome ne smeta, da nam skuva, pospremi i da se povuče… Njen dolazak je bio slavlje za mene jer je počinjao raspakivanjem malog kartonskog kofera…a u njemu?

Obložen masnom hartijom krio je najlepšu selekciju raznovrsnih kolača. Nema bečke ili italijanske poslastičarnice koja može zaseniti kolekciju kartonskog kofera iz Svilajnca.

Ostalo je mnoštvo pitanja koje deca ne postavljaju starijima. Odgovori se nažalost traže tek kad oni odu.
Da mi je sada samo jedno popodne u onom dvorištu, pod našom lipom da posedim sa svojom bakom …

Emilija Zukov

PS Što se Svilajnca tiče, on je postao moderna varoš, bez šarma stare dame prošlih vremena. Bezoblične gradjevine uništile su Krivu čaršiju, imena kafića poput “Njujork” čine se smešnim i potpuno nepriličnim u pomoravskom mestu koje se nije imalo čega stideti, nego naprotiv, moglo se ponositi svojom arhitekturom, zanatskim radnjama i nadasve duhom minulih vremena.. Danas, kad se svi u svetu utrkuju ko ce napraviti lepša i autentičnija “etno” sela i gradiće, Svilajnac uništi svoju najveću dragocenost – Krivu čaršiju.

Posetite i Vaš kutak

 

PODELI: