Bilo le leto kad su nam po prvi put nagovestili njegov dolazak. Na dnu strane “Ekspres politike” koje vise nema, pojavio se mali strip koji je govorio o Yetiju koji će uskoro doći a da niko nije znao ko je ili sta je on. Zagolicao je naravno moju dečiju maštu, a nikad nisam pitala odrasle da li se isto dogodilo i njima.
I tako nekoliko sedmica, ili mozda se meni samo tako činilo, slušali smo o Yetiju koji ce doci. Simpatična mi je bila karikatura razbarušenog i veselog tajanstvenog nestaška. Tada nisam nista znala o marketingu niti sam ikada saznala da li je Yeti kampanja uspela, ali znam da kad se konačno pojavio na policama samoposluga odmah je jedan od njih završio u našem domu.
Bio je to prilicno prozaičan proizvod – prašak za pranje veša! Pakovanje je bilo platnena vrećica koja se koristila kao kuhinjska krpa. Na njoj je bilo ispisano veselim crveno plavim slovima Yeti Yeti Yeti…
Domaćice su bile dugo godina zadovoljne njime, beleo je veš mnogih domova sirom Jugoslavije, vadio fleke i bio zaduzen za čistocu nase odeće, posteljine, peškira, kuhinjskih krpa…a onda je odjednom nestao, bez najave i pompe uz koju je stigao…
Niko ne zna kuda je Yeti otisao, niti znamo zašto nas je napustio. Da li su ga stranci, oterali, da li je sam rešio da se povuče ili su ga naše domacice počele ignorisati i grubo odbacile radi “boljih” iz belog sveta pristiglih Persila, Ariela i drugih…