Da je kreativnost izvan realnosti, u potpunosti je prihvatljivo i razložno: stvarati znači pridodati prirodi i predmetima svoju stvaralačku ličnost. Stoga je i u istom umetničkom pravcu svaki stvaralac nešto posebno. Ličnost stvaraoca koja je ugrađena u umetničko delo čini da ga doživljavamo kao neuobičajenog, ali ne treba stavljati znak jednakosti između staraočevog dela i njegovog načina života, jer tek poneki umetnik živi svoju umetnost. Jedan od retkih je naš slikar Jovan Bijelić.
Priču o značajnom slikaru Jovanu Bijeliću započinjemo sa stanjem njegovog duha, sa odrednicama njegove ličnosti, jer će ona odrediti njegovo stvaralaštvo:
U njemu je strast i snaga za dva čovekova života i nepresušna ljubav prema čoveku. Družio se sa intelektualnom elitom, ali i sa ljudima iz najnižih slojeva, od akademika do kafanskih pijanaca i klošara. Upoznao je život duboko zaronivši u njega. Uveren je da se valja radovati uprkos svim nedaćama koje nosi njegov život i život drugih ljudi. Prkosno i neumoljivo odbija da se živi bol. Bol je umirena u čauri njegove duše i ne da se videti. Treba udisati mirisni vazduh života i radovati se njegovim nepreglednim čarolijama. Radost je lepša, životnost je lepša, osmeh je lep, priroda je lepa, a umetnik živi za lepo…i tako treba i da se stvara, kao „topao razvigorac“ (M.B.Protić).
Kako je svet doživljavao i kako je živeo, tako je i slikao. Njegovo stvaralaštvo koje je u domenu irealnog, zapravo je njegova moć da na život gleda mimo svih klišea, mimo svake stege. Tada je život prava čarolija… a svaka njegova slika čarobno moćna.
Jovan Bijelić nije „uskogrudi čistunac koji životu i čoveku suprotstavlja umetnika i umetničko ubeđenje…On nije nervoza koja unakažava lica, kida strukture, potire životni elan…„ (M.B.Protić)
Dobroćudni, pričljivi šaljivdžija eksplicitno se izjasnio:
„Rođen sam optimist i ostaću optimist do kraja života. Nikada me nisu tangirale ničije protivničke, ili neprijateljske intrige ili ispadi ma koje vrste protiv mene. Takvim ljudima je unapred bilo sve oprošteno. Od rođenja do danas nikada me nije zabolela glava. Ni najmanju nesvesticu nisam imao ni onda kada sam bio gladan“.
Sledio je svoje snove u životu i umetnosti sa velikim uspehom. Zadovoljavao se onim što ima i prepuštao svojim mogućnostima da oseti i smelo zabeleži sve što je najvrsnije i najlepše u životu , prirodi, svetu. Lutajući kroz izobilje umetničkih izraza, pronašao je sebe i smiraj za svoju dušu. I nemir traženja i svoj smiraj verno je prenosio na svoja platna, kako bi radost stvaranja podelio sa nama. Svakom svojom slikom podstiče veru u čudesnu lepotu življenja. Kako je umetnički sazrevao, tako je podsticaj bio intenzivniji.
Jovan Bijelić se rodio u zaseoku Revenik, sela Kolunići, u blizini Bosanskog Petrovca, 19. juna 1886.godine. U Bosanskom Petrovcu završava osnovnu školu, a potom odlazi u Sarajevo gde pohađa nekoliko razreda gimnazije. 1906.godine upisuje se u privatnu školu za slikanje Čeha Jana Karela Janevskog, koja mu je omogućavala razvijanje njegove opredeljenosti da postane slikar. Bijelić je sledio svoju želju, a ne zavet svojih roditelja da postane sveštenik i obnovi parohiju u svom rodnom kraju. Zahvaljujući stipendiji koju dobija od dobrotvornog prosvetnog društva „Prosveta“ ( društvo je osnovano početkom XX veka i omogućilo školovanje velikom broju seoske dece ) odlazi na studije u Krakov. Bijelić je naš prvi student koji pohađa Akademiju slikarstva u Krakovu. Grad koji ima prelepe stare dvorce i muzeje, u to vreme je poznat i po tome što gaji napredne, slobodarske i moderne ideje. Bijelić bira Akademiju u Krakovu jer je slovenska, ali i iz finansijskih razloga – bilo je jeftinije tu studirati.
Njegovi akademski profesori bili su Todor Aksentović, Leon Vučolovski i Juzef Pankijević. Profesor Pankijević je bio najpoznatiji i najcenjeniji. Njegov slikarski duh okrenut je francuskom slikarstvu ( izdvajao je Renoara ). On je Bijeliću predavao na zadnjoj godini studija i izvršio najveći uticaj na njega. U Poljskoj su se preplitali različiti pravci koje donose njihovi profesori sa školovanja u Minhenu, Londonu i Parizu: impresionizam, simbolizam, secesija, umetnici okupljeni oko Mlade Poljske unosili su u svoje slikarstvo mitsko, istorijsko, a radili su i na scenografiji i dekoraciji. To je ukratko atmosfera u kojoj se školovao Bijelić.
Interesantno je da je Bijelić za vreme studija (neko vreme nije stizala stipendija) zarađivao radeći portrete devojaka iz Krakova u narodnoj nošnji. Prema tim slikama rađene su dopisnice.
Bijelić je upućen u docniji razvoj futurizma, kubizma i ekspresionizma u Krakovu, iako je živeo u Bosni.
1913. godine odlazi u Pariz i sve što je naslućivao izdaleka tada je bilo pred njim.
Bijelić se opredeljuje za imresionistički slikarski izraz koji mu je bio blizak i za vreme studija.
I svetski rat već se naslućivao. Bijelića rat zatiče u Krakovu. Vraća se u Bosnu na kratko, beži u Prag 1915. godine na nekoliko meseci, da ga ne bi mobilisala austro-ugarska vojska. Pozvan je da se vrati u Bosnu i radi kao profesor crtanja u Bihaću, čime je takođe bio oslobođen vojne obaveze. Tu radi do 1919.godine. U međuvrmenu odlazi u Krakov radi ženidbe (1916. god.). Imao je dvoje dece. Ćerku Dubravku streljali su u II svetskom ratu, a sin Severin postao je poznati glumac.
Za vreme boravka u Bihaću slika pod uticajem imresionizma, oduševljen Sezanom. Tada slika „Šumski predeo“ (1917), „Bosanski predeo“ (1919), „Bihać“(1918)…u slikama se probijaju i elementi ekspresionizma koji su jasnije vidni već na njegovoj slici „Planinski predeo“ iz 1920.godine.
Prvu samostalnu izložbu imao je u Zagrebu 1919.godine. Nakon toga dobija poziv da dođe u Beograd i radi u Narodnom pozorištu kao scenograf. Vremenom je postao šef slikarske radionice pri Narodnom pozorištu. Uradio je dekore za opere „Toska“, „Rigoleto“, „Madam Baterfjaj“, balete „Žizela“, „Labudovo jezero“, pozorišne predtave „Koštana“, „Podvala“… Uneo je moderni duh i u svoj scenografski rad. U pozorištu radi do penzionisanja 1941.godine.
Beogradski život mu prija, druži se sa piscima, pesnicima, slikarima, glumcima…sa kafanskim ljudima… Boem Bijelić pušta svoju dušu da se kreće slobodno i iskreno. Voljen je u društvu jer je dobar, duhovit, neposredan, rečit.
Nakon slika nastalih u duhu impresionizma, počinje da slika pod uticajem Kandinskog i tada nastaju njegove slike „Tragedija ljudskog roda“, „Progonstvo iz raja“, „Borba dana i noci“…“Apstraktni predeo“…Počinje ta traga za kosmićkim, udaljava se od bliskosti sa čovekom, crta imaginarne sile geometrijskom figuralnošću. Ovo otiskivanje u beskraje samo je kratka, prolazna faza u Bjelićevom sazrevanju. Već sa izložbom iz 1921.godine Bijelić se prikazuje jasno kao ekspresionista koji je pronašao svoj umetniči izraz, iako je prisutna apstraktna forma. Ljubomir Micić zapisao je povodom slika sa te izložbe da je Bijelić nas jedini ekspresionista koji je osetio boju kao muziku, iako je još uvek forma apstraktna sa prisustvom realnog.
„Bijelić je potpuno moderan slikar…na prvom mestu kolorista..“- rekao je Rastko Petrović povodom njegovih platana na Jugoslovenskoj izložbi 1922.godine.
Ekspresionizam dalekih kosmičkih nemira opsedao je Bijelića svega dve godine. Ipak se tu nije osećao dobro. Čovek mu se udaljio, nedostajao mu je. Neko će reći da se možda uplašio kosmičkih nepreglednih daljina, no bez obzira šta je razlog, Bijelić se vraća bliskoj realnosti. I tu je svoj. To je njegovo stvaralačko biće koje oseća draž i lepotu stvaranja.
Bijeliću je bila potrebna blizina čoveka i njegovog okruženja. Najverovatnije da ga je humanost vratila čoveku. Tako je svoju čulnost i humanost mogao da deli sa ljudima neposredno i kroz svoja slikarska platna. I on i njegovi bližnji dele zajedničko tlo, duše su im srodne…Zaveden slikarskim tendencijama u Evropi Bijelić je zašao u nejasne daljine, ali u toj hladnoći nije mogao ostati.
Od 1922-1926 godine slika radikalno ekspresionistički, sa svojim jedinstvenim optimizmom. 1924.god. Milan Kašanin zapisuje:
„…njegova „Naga žena u prirodi“ je jedno majstorsko delo…telo koje bije životom, akt kome se prilazi zaustavljenog daha…“
1926.god. Miloš Crnjanski primećuje kako se Bijelićeva paleta pročišćava jer se lišio intelektualnih, nepotrebnih dodataka i pustio čulnosti da dela.
Nakon ovog perioda slede zrela Bijelićeva dela. Dela koja jednom viđena ostaju zapamćena zauvek, dela sugestivne moći, dela divne Bijelićeve ličnosti. Vraća se tradicionalnom realizmu, realizmu jednog vedrog espresioniste i slika dela poput „ Devojke sa knjigom,“(1929) „Kupačicu“ (1929), mnogobrojne slike mrtve prirode, portrete Graovca, Milana Dedinca…“Sarajevo“ (1932)“, „Devojčica u kolicima“(1933), „Bosanski predeo“(1938)…
Bijelić najpre pravi skicu na beloj podlozi, a potom žustrim potezima kista nanosi jasne, čiste boje koje odišu sjajem. Ne odgovara mu mat paleta. Boja postaje osnovni izažajni element. Njegov učenik Aleksa Čelebanović rekao je za Bijelićev prelaz na ekspresionizam da je tada postao ono što jeste, da je slobodnim zamahom četke uskovitlao blato sa drumova, ograde, bašte…njegove je slike zahvatio vihor koji više neće prestati, da bi u poslednjoj deceniji života okrenuo svoj kist do neba, oslobodio se predmeta i razigrao u atmosferi.
U trenutku kada je pobegao ili napustio kosmičke vizije i vratio se čoveku i svetu blizine, Bijelić je zaista pronašao sebe. Svestan toga rekao je:…“ponikao sam iz jednog naroda, rođen na jednom tlu, pod jednim drugim podnebljem koje je zarad toga imalo i drugačije shvatanje umetnosti…biti uz to što je naše, biti naš, biti svoj…“
Bosna je neprekidno prisutna u njegovoj duši i kad joj je dozvolio da se iskaže jasno njegovo stvaranje postaje životno poput njegove ličnosti.
U poslednjoj deceniji života slika drugačije: oblik, figura se gubi u bojama…
Bijelićev slikarski opus je veliki. Poverio se P.Beljanskom kako je samo 20-ak njegovih slika vredno pažnje, među kojima je i „Kupačica“. Mi znamo da je u svojoj skromnosti preterao i da su brojna njegova platna na visokom umetničkom nivou.
Kritičari su isticali „Kupačicu“ i „Devojku sa knjigom“, a docnije se veliki značaj pridaje platnu „Devojčica sa kolicima“ ili platnu „Tamni predeo“…
U beogradskoj crkvi Aleksandra Nevskog možemo pogledati njegovih 12 ikona.
Bijelić slika tako da smo i mi u mogućnosti da osetimo boje ovog sveta koji se rasprostire oko nas. Pred nama je nežnost, blagost, toplina, nemir koji podstiče vatru bujnog, plamsavog, slobodnog života.
Ko bi mogao reći da ne čuje muziku dok posmatra Bijelićevog „Violinistu“? I da svira baš ono što volimo, da nam ugađa…ponekad, kad se ne namećemo, svira neku nepoznatu melodiju koja obuzima našu čulnost. Da li bi je neki muzičar mogao zapisati?
Umilno lice „Devojke sa knjigom“ radoznalo je i ima želju da sebi i drugima objasni svet. Oči devojke smelo se upuštaju u okeanske dubine. I naš bi pogled da krene njenim putem. Ona zove! Ko joj se ne bi odazvao? Njene ruke drže knjigu kao simbol svekolikog znanja i želje da se znanjem oplemeni svet. Njeno misaono biće „stoji“ ispred njene vidne ženstvenosti. I njome nas priziva. Šta je vama poručila? Šta ste je pitali? Ona je u neprekidnom dijalogu sa posmatračem i kraj nje stvorene su mnoge priče.
Ko da se ne zadivi predivnoj prirodi Bosne…ko da ne oda poštovanje kućama toplog porodičnog života, dok posmatra Bijelićeva platna.
Ko da ne smogne snage i veru da se u životu bori kad vidi sliku „Bombardovanje Bograda“? U Beogradu kojeg ruše Bijelić je oslikao i sjaj slobode…ona nas vuče i budi ono što je i u Bijelićevom životu osnovno: optimizam.
Bijelić je voleo Tintoreta, jer je jedan od najtemperamentnijih slikara, i Delakroa, zbog zamaha i poleta sa kojim je radio. Omiljeni su mu slikari bliski njegovom karakteru.
Bijelić je kao pedagog, profesor u svojoj privatnoj školi stvorio generaciju značajnih slikara: Nikola Graovac, Đorđe Popović, Pavle Vasić, Aleksa Čelebonović, Danica Antić, Bogdan Šuput…
Član SANU postaje 1963. godine.
Imao je mnogobrojne samostalne izložbe: Zagreb (1919), Beograd (1929, 1932, 1957, 1968…), Ljubljana (1959), Bihać (1960)…Izlagao je u Njujorku, Filadelfiji, Londonu, Barseloni, Pragu, Rimu…Učestvovao je na oko 200 zajedničkih izložbi.
Dobitnik je Oktobarske nagrade, Sedmojulske nagrade, Ordena rada I reda.
M.B. Protić, koji je živeo u istoj zgradi gde i Bijelić, Lole Ribara 35, priča o njegovom primamljivom govoru obojenom humorom, bliskošću i dobrotom… da mu telo nagriza starost i bolest, ali i dalje planira šta će raditi, dijagonalno prelazi ulicu da bi otišao do kafane „Boka“…
U 78-oj godini života napušta ovaj svet u Beogradu 12.marta 1964.godine.
Na pogrebu (M.B. Protić): „…pod oblačnim nebom, pored umetnika, glumaca, akademika, građana, bilo je i njegovih kafanskih drugova s one strane vremena i istorije – jedan mu je, nepredviđeno…održao govor…“