U gradu, nije važno ime
u praznoj sobi, kaže priča
i u sred ljeta, u sred zime
ja vidim tužnoga mladića
On živi sam i k’o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kiša, jesen
a vani vergl nešto svira
No jednog dana, šum kraj vrata
to netko neznan ući želi
u njegov život, poput tata
da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani snježi
i pored praga mačka leži
on pruža ruke, k’o da sanja
a vani zora, svijetlost danja
No u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj reče, budi moja
a ona kaže, ja sam tvoja
I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu
Da, zlato želi, al’ ne haje
za skromnu halju što joj daje
i tužni mladić svako veče
u novu kradju opet kreće
Jer, on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I riješi sada, još ove noći
u zadnju kradju on će poći
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje, žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grči
u sobu udje miš i trči…
i kao mačka skoči žena
na plijen se baci istog trena
I stigne ga, a njeni zubi
vec traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče
U strahu, mladić oči sklopi
te strašne slike neka odu
on vidje ladju što se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nadje snage
on digne vjedje, žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema
Kroz prozor udje svijetlost danja
on pruža ruke k’o da sanja
sad opet samo mačku ima
a vani studen, snijeg i zima…
Tekst: Zvonimir Golob
Ibrica Jusić – biografija i video klipovi su ovde!
