Dušan Kovačević je savremeni dramski pisac posebnog senzibiliteta, koga često nazivaju savremenim Nušićem. U njegovim delima brišu se oštre žanrovske razlike i dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu.

Rođen je u Mrđenovcu kod Šapca 1948. godine. Na FDU u Beogradu diplomirao je dramaturgiju 1973.godine. Već svojim prvim studentskim delom “Maratonci trče počasni krug” izvedenim na sceni Ateljea 212 doživeo je veliki uspeh. Usledio je “Radovan III” , iščašena komedija sa sjajnim glumačkim ansamblom, predvođenim Zoranom Radmilovićem.

Iste godine postaje član Udruženja književnika Srbije. Već 1974.godine Dušan Kovačević dobija svoju prvu Sterijinu nagradu, od ukupno četiri koliko je dosad osvojio. Usledile su njegove drame i filmski scenariji, koji danas imaju kultni status, a replike iz njegovih dela ušle su u svakodnevni govor.
Na TV Beograd Kovačević je radio kao dramaturg od 1973. do 1978.godine, a potom je radio na FDU kao docent. Od 1998.godine uspešno vodi Zvezdara teatar u Beogradu. 2000.godine izabran je za dopisnog, a za redovnog člana SANU 2009.godine. Od 2005. do 2006.godine bio je ambasador Srbije i Crne Gore u Portugalu.

Najpoznatije drame: Maratonci trče počasni krug, Radovan III, Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, Sabirni centar, Balkanski špijun, Sveti Georgije ubiva aždahu, Klaustrofobična komedija, Profesionalac, Urnebesna tragedija, Lari Tompson-tragedija jedne mladosti, Kontejner sa pet zvezdica, Doktor Šuster, Život u tesnim cipelama, Kumovi. Scenario za filmove: Beštije, Poseban tretman, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun, Sabirni centar, Podzemlje, Urnebesna tragedija, Sveti Georgije ubiva aždahu.Njegove drame prevođene su i izvođene na scenama širom Evrope, u SAD i Kanadi, u preko 80 pozorišta. Sam je režirao mnoge svoje komade i filmove.

Kovačević živi i radi kao profesionalni pisac u Beogradu.

Monolog iz predstave “Lari Tompson, tragedija jedne mladosti”

BELI: Kad sam malopre pomenuo, dragi gledaoci, da sam osedeo u detinjstvu, moram vam još samo to ispričati, jer predstava može da počne svakog minuta, pa posle neće biti ni prilike, ni vremena… Imao sam 7-8 godina, i bio je onaj rat, onaj Veliki Svetski Rat, za koji sam iskreno i duboko verovao da je to poslednji rat u mome životu. Međutim, nažalost, na moju i vašu veliku žalost… Dobro. Nije reč o tome…

Osedeo sam, ovako sam sed, od moje 7-8 godine. A bio sam crn ko pokisao gavran. Do 7-8 godine, zvali su me Gara, a onda, preko noći, preko jedne strašne noći, pobeleo sam kao sneg, i od tada me zovu Beli, što je nekako i prirodno kad me čovek sad pogleda, s obzirom na moje godine, ali kad sam imao 7-8 godina, svi su se pitali: “Kako ovako malo dete, kako dečak od 7-8 godina može da ima belu kosu kao starac od ne znam koliko?”… Svi su se to pitali, gledajući me tužno, i niko nije znao istinu koju ću ja vama sad ispričati.

Jedne noći, bila je, čini mi se, jesen 1943. godine… ili proleće, nije sad to najvažnije, znam samo da je padala sitna kiša i da se javljalo prvo svitanje, već se razdanjivalo, reče meni moj stric Pavle, koji je bio komandant Savskog bataljona pri Vrhovnom štabu, reče mi, dajući mi neku ceduljicu: “Idi, Garo – još uvek sam bio crn – idi Garo, izađi iz sela pokraj Perinog Klozeta, pa se uz potok popni do Babinog Kuka, a onda skreni i pređi preko Jovanovog Dupeta, pa krijući se, pregazi Simin Piš”…

Dušan_Kovačević_(FDU)

Dušan_Kovačević  – Autor: FDU Belgrade (Izvor: Vikimedia)

Izvinjavam se, dragi gledaoci, ali su to stvarno imena oko moga sela. Malo su neobična, krivicom naših predaka, jer kad su vlasti za vreme Marije Terezije pravile topografske karte, onda su došli beležnici i pitali naše seljake: “Kako se zove onaj vrh?” Babin Kuk, rekli su im gurkajući se. “A onaj mali potok?” Simin Piš. “Simin Piš?” Jeste. “Dobro!”

I tako, naši su ih seljaci zavitlavali do mile volje, sve dok im jednog dana nisu stigle geografske karte sa imenima koja su oni sami dali. Bunili su se ljudi posle, vikali i galamili, kakva su to prostačka i uvredljiva imena?! Treba ceo svet da nam se smeje! Učitelj je pisao protestna pisma u Beč, ali je bilo sve uzalud, jer su im odgovorili kratko i jasno: “Vi ste nam dali ta imena!” Šalili smo se. “Šalite se i drugi put; mi ne znamo za šalu”… I tako, do dana današnjeg, ostadoše u geografskim kartama ružna imena za sva vremena… Ima naroda koji ne znaju da se šale – sve ozbiljno shvataju – a mi to nikako da naučimo…

Međutim, nisam hteo to da vam ispričam. Izvinjavam se na digresiji… Hteo sam samo da vam objasnim zašto su tako ružna imena naših lepih polja, brda, šuma i potoka… “Idi Garo, čuvaj ovu ceduljicu ko tvoje lepe, plave oči u glavi, i predaj je drugu Budi Vejavici, nek je prosledi Vrhovnom štabu. Ako te, slučajno, Nemci uhvate, progutaj je taman se udavio”… “Oću, striko, oću”. “Evo ti i kocka šećera, ali nemoj da je pojedeš; samo je gledaj, pa kad osetiš da ti je slatko, napij se vode. Tako će ti godinama trajati”… “Dobro, striko, samo ću je gledati i piti vodu”. Bio sam dobro dete, slušao sam starije, a naročito strica Pavla…

Uzeo sam ceduljicu i kocku šećera, poljubio stricu ruku i krenuo iz sela. Prvo sam išao polako, a onda sam potrčao uz Babin Kuk i izbio na Tasino Kurje Oko. I dok sam trčao, sav oznojen i zadihan, pokraj mene je projurio komšija Toma Mećava na konju, u strašnom galopu, doviknuvši mi: “Nemoj tamo, Garo! Nemoj tamo, tamo su Nemci! Vrati se do Gluve Stene i idi prema Milijinim Katunima! Kad dođeš kod Milije, reci mu da te veže ispod ovna, pa neka potera stado do reke, na vodu! Na reci uzmi čamac Duje Ribara i spusti se do vodenice! Predaj poruku vodeničaru Milanu, a ti se vrati istim putem i beži kući da te zlikovci ne uhvate! Jesi li zapamtio šta sam ti rekao! Ne mogu da ti ponavljam, vidiš da sam u strašnom galopu!”…

Nisam ništa uspeo da mu odgovorim, jer je komšija proleteo pokraj mene… Preslišavajući se kuda da idem, zamislio sam se i već posle desetak kilometara naleteo na Nemce. Ščepali su me takvom brzinom, da nisam uspeo da progutam ceduljicu. Izvadili su mi papirić iz usta, pročitali ga i povikali: “Klajne švajne! Nosiš pismo na Tita, umesto da ideš u škola, da završiš automehaničarski zanat i da posle rata radiš kod nas u Folsfagen! Bez obzira što si tako mala… koliko imati godina?” 7-8, rekao sam. “7-8 godina a već sarađivati sa banditi! Bez obzira što imati 7-8 godina sad ćemo te streljati da se opametiš, i da nikad više ne praviš ovakve švajnarije!”…

Dok su me postavljali uz jedan crni zid, ja sam posedeo. Video sam kako belim u bari pokraj nogu. I onda su me streljali… A nekoliko dana kasnije, naišao je neki čovek, vidar, i oživeo me. Kako me je oživeo, to mi do danas nije jasno…

Film i pozorište

PODELI: