Bio sam učenik osmog razreda osnovne škole te davne 1985. godine i kao jedan od dobrih djaka svoje škole („Petar Leković“, Požega, Srbija) izabran da putujem u bratsku školu („Bratov Polančičev“, Maribor, Slovenija). Trebalo je da krenemo tog jutra u 5:30 ujutru ali je do mene stigla informacija da je to u 6:30. I, da skratim priču – kada sam stigao na mesto polaska zatekao sam par roditelja koji su mi objasnili da su me čekali skoro čitav sat i otišli.
Majka me je izgrdila što nisam dobro čuo, naravno, rekla da idem kući a popodne u školu i otišla na posao. Ali ja sam imao drugačiji plan…
Posle inicijalnog šoka i suza koje sam jedva zadržao setio sam se mape SFRJ i kao Božjom rukom nacrtan na njoj se pojavio obeležen put: Požega – Beograd – Zagreb – Ljubljana – Maribor. Ideja mi je bila da stopiram nekog od kamiondžija i stignem ih negde gde budu pravili pauzu. U svojoj dečijoj naivnosti, sa onako dobrom putnom mrežom koju je ta država tih dana imala, nisam ni pomislio da se od Požege do Maribora može stići na još nekoliko načina.
I putovanje je počelo. Isprva, loše: potrošio sam dobrih pola sata dok sam hodajući stopirao. Bio sam već na izlazu iz Požege kada mi je jedan vozač stao. U razgovoru sam mu otkrio svoj plan. Pošto je čovek išao samo do Jelen Dola (kamenolom 15 km od Požege) on mi je zaustavio drugog vozača, objasnio situaciju i zamolio ga da me poveze dokle može.
Drugi vozač je išao do Gornjeg Milanovca i tu me je uputio na autobusku stanicu. Probao sam da stopiram dalje ali niko mi nije stao pa sam ušao u autobus za Beograd. Posle 2h vožnje stigao sam do autobuske stanice glavnog grada SFRJ. Tamo sam objasnio situaciju a dama koja je radila na šalteru za prodaju karata mi je rekla da postoji direktan autobus do Ljubljane a tamo se preseda za Maribor. Vreme dolaska autobusa iz Beograda bilo je nešto kasnije od vremena polaska autobusa za Maribor i žena je, verovali ili ne, zvala Ljubljanu i zamolila da sačekaju dete koje stiže iz Beograda! I sačekali su me.
I tako oko ponoći sam stigao u Maribor, javio se kući sa telefonske govornice i tamo saznao za hotel u kome su odseli nastavnici. Taksi je bilo prevozno sredstvo kojim sam završio svoje putovanje. Ispostavilo se da su oni išli putem preko Bosne i da nije postojala ni najmanja šansa da ih negde stignem…
Ni dan-danas ne znam:
– kako sam sa ono malo novca (ne sećam se koliko je to bilo ali je bilo „za usput“) što su roditelji dali uspeo da isfinansiram tako dugo putovanje (bezmalo kroz celu SFRJ) – da li su putovanja zaista bila jefitna ili sam ja kao dete imao popust
– da li su se vozači kamiona i žena na autobuskoj stanici sažalili ili su verovali u bratstvo i jedinstvo.
– da li je ta država bila toliko bezbedna da mi se ništa loše i nije moglo dogoditi ili su mi dragi Bog i neverovatna sreća pomogli.
Znam samo da na ovom putovanju od skoro 700km ni u jednom trenutku nisam osetio strah za svoju bezbednost. U istoj onoj državi u kojoj će 6 godina kasnije biti vrlo riskantno putovati…
Nebojša
možda nam je svima sve to bio samo san.Kad smo se probudili shvatili smo da smo u-paklu
Nebojša, ja ovo čitam i ne vjerujem.
1987. ja sam imao 12 godina.
Završila je školska godina i ja sam kao i većina đaka OŠ Braća Ribar iz Siska čekao kada ćemo na put vlakom prema Splitu i Zaostrogu.
To je bila moja prilika da prvi puta u životu vidim more.
To jutro pred školu me odveo djed.
Došli smo pred školu, a tamo nigdje nikoga, a prijašnjih godina bile su (tako se bar sjećam) kolone djece koja su ulazila u mnogobrojne autobuse.
Kao i ti, tako i ja došao sam u krivo vrijeme.
Za razliku od tebe, ja sam plakao, kao ljuta godina.
Djed je tada rekao da ne brinem i pošao sa mnom pješice do trgovine (zvala se Brezovica) koja je bila blizu škole.
Kao danas se sjećam da je pitao imaju li telefon na što je prodavačica odgovorila da imaju. Djed je obavijestio ostatak obitelji da smo zakasnili i da će me uputiti kako ću ih stići.
Dao mi je još novaca i odvezao na autobusni kolodvor te mi tamo kupio kartu do Zagreba i objasnio mi kako ću do željezničkog kolodvora koji je tada bio odmah do.
To mi je bilo prvi puta da sam nekuda putovao sam.
došao sam u Zagreb i našao željeznički kolodvor.
Tamo su mi rekli da su četri vagona s djecom za Split otišli kao dio teretne kompozicije.
Ni trena nisam razmišljao i pitao kada ide sljedeći vlak za Split.
Uputili su me na šalter gdje sam dao sav svoj novac ženi što prodaje karte i jedino čega se sjećam objasnila da mi je povratna karta ne treba ako ću se vratiti sa svojima iz škole i da ćutako ušparati.
Nakon 12 sati puta vlakom stigao sam u Split. Iako smo prošli mnoge tunele strašno me se dojmio tunel prije ulaska na stanicu. Više nego kada sam prvi puta vidio more iz kupea. Ni dan danas ne znam zašto.
Tamo sam pitao kako do Zaostroga i uputili su me da će mi najlakše biti ići autobusom, ali ako mi se žuri da mogu stopom. Čića koji mi je to rekao ponudio se da me poveze prema Stobreču jer mu je usput prema kući, a tamo ću lako stopirati do Zaostroga.
Brzo mi je netko stao i povezao me do Makarske, a iz Makarske sam završio nekim prastarim kamionom na magistrali iznad Zaostroga. Od tamo me kratki put povezao neki dida na kolima što je bio opet poseban doživljaj jer sam prvi put vidio tovara.
Ostavio me ispred kampa u Zaostrogu, ali mojima iz Siska ni traga ni glasa. Dočekale su me tete i morao sam im ispričati cijelu priču, a i ja sam u međuvremenu saznao da će moji iz Siska stići tek nekoliko sati kasnije.
Ako me sječanje dobro služi kod Bihača ih je moj vlak prestigao.
Nebojša, moje putovanje nije bilo tako dugo kao tvoje, ali iskustva su slična.
Nikome nije bilo čudno što 12-godišnjak putuje sam.
Nitko me nije pokušao opljačkati (osim kasnije jednog čove što je prodavao suvenire, ali me spasio čovjek sa štanda do.)
Niti ja nisam nisam osjetio strah za sebe ni u jednom trenutku jer nije bilo sumnje da će mi svatko pomoći.
U istoj onoj državi u kojoj se kasnije vrag nastanio i jedino nam ostavio SEĆANJA
Bio sam pre mlad da se sjećam politike i vlasti, jedino znam da svoje dijete danas ni u trgovinu ne mogu poslat, a da sam siguran da ga netko neće otet, zlostavljat ili pretuć zbog nešto sitniša za kruh.
DJa sam u njegovim godinama gradio kolibe u šumi, kampirao na obali rijeke bježao iz voćnjaka i krao žvake bez straha da će me oduzet roditeljima zbog toga.
Uživala sam čitajući ovi priču, i rastužila se. Nikada više se tako nešto na prostorima naše bivše države neće ponoviti.
Majstore,svaka castza pricu!!!