Zašto čovek voli onog koji njega ne voli? Zašto se nada da će ga vremenom zavoleti? Zašto smo ravnodušni prema onima koji nas silno vole, a mi ne volimo? Zašto tada ni ne pomislimo kako ćemo vremenom zavoleti?
Ljubavi ima ili nema samo kad ih je dvoje, sve ostalo je bol. Razumom jednostranu ljubav treba ugušiti. Razum se često pokazao nejakim u odnosu na srce. Šteta, jer na velikom smo gubitku.
Brak kneza Mihaila sa Julijom, Mađaricom plemićkog porekla bio je nesrećan. Razum je teško uspeo da je odvoji od nje i razvede se. Zapitajmo se sta je sve izgubio uzaludnim nadanjima kao čovek ali i kao vladar. Količina gubitka je ogromna.
Knez Mihailo je bio naočit čovek, pomalo neobičnog karaktera proisteklog iz nadgradnje vaspitanja časne majke – knjeginje Ljubice i nedostatka pažnje od strane oca-kneza Miloša. O njegovom izgledu zapisano je da je bio “povisoka rasta, smeđ, suvonjav, krupnih izrazitih očiju, pune kratke brade, koju je delio po sredini. Glas mu je bio krupan, a hod odmeren i elastican.” *Bio je lep, privlačan, otmen, elegantan…
Majka ga je kao i ostalu decu školovala, svesna vremena u kojem živi. Stečeno znanje nije bilo sistematično, ali je bilo dovoljan osnov da ga docnije – na svojim putovanjima- nadogradi i postane izrazito obrazovan među srpskim vladarima. Od majke je nasledio osnovne karakteristike svoje ličnosti: skromnost, ozbiljnost, strpljivost i postojanost. Bio je duboko vezan za majku koju je sahranio u manastiru Krušedol (1943) za vreme svog prvog izgnanstva sa vlasti. Umrla mu je na rukama uz zaveštanje da časno služi svom narodu. Tada je imao 20 godina. Nakon njene smrti promenio se njegov karakter. Nekad živahan i vedar, postao je neizlečivi melanholik. Prestao je da vidno iskazuje svoja osećanja, uspešno je prikrivao svoje misli i namere. I dalje je ostao častan, nikoga nije favorizovao…
Nakon majčine smrti zbližiće se donekle sa ocem. Živeće od ocevog bogatsva najviše u Beču i potom putovati po Evropi zajedno sa ocem, ali češće sam. Od oca je ponešto naučio kad je u pitanju vlast, ali mnogo više od direktih susreta sa vladarima drugih drzava, uglednim porodicama, učenim ljudima. U Beču je imao prilike da se sretne sa Vukom Karadžićem, Brankom Radičevićem… Sa ocem se slozio u jednom: borba za povratak na vlast Obrenovića. Prednost je imao otac, ali su složno radili na tome osluškujući političke prilike u Srbiji i vodeći diplomatske razgovore.
Njegova I vladavina (1839-1942) odisala je nesigurnošću, ali tada je bio suviše mlad. Na vlast je stupio sa svega 17 godina. Nije bio punoletan pa je u početku vladalo Namesništvo. Pokazale su se u njegovim delovanjima neke humane osobine, ali i da nije stasao da se bori sa političkim protivnicima.
Za vreme svoje druge vladavine (1860-1868) postići će značajne političke uspehe i nadgraditi kulturoloski život Srbije. Sam će doći do zaključka da je u Sbiji potrebna čvrsta ruka koja vlada. Slično ocu, vladao je autokratski iako su postojale zvanične institucije koje su samo naizgled ublažavale vladavinu jednog. Njegovim diplomatskim delovanjem u njegove ruke predati su kjučevi Beograda. Srbija je oslobođena, Turci su iseljeni…ostao je samo godišnji porez i simbolično prisustvo turske zastave uz srpsku. Narodno oduševljenje bilo je neizmerno.
A ljubav? Šta se dešava sa ljubavnim životom Mihaila kad je već od 17-e godine u političkim obavezama, potom sledi mučnina progona, bol zbog smrti majke, borba za povratak u zemlju… Zbog burnuh političkih previranja nije planirana nikakva prigodna ženidba za Mihaila sve do njegovog izgnanstva. Potpuno emocionalno nezaštićen nakon smrti majke, pokazivaće u svojim odnosima sa ženama nesigurnost, nedostatak samopouzdanja i inicijative. Flertovao je sa ženama, a možda i neku voleo… Ne postoje zapisi koji bi to potvrdili.
Prvi pomen o njegovom zaljubljivanju vezan je za rođaku, stričevu ćerku Jekatarinu. “Knez Mihajlo zavole Katicu, Jevremovu ćerku, koja od njega zatrudni, pobaci i umre.”*Zna se da je Jekatarina umrla na porođaju u Beču (1848). Knez Mihailo tada nije bio tu. Ako je zaista bilo neke ljubavi među njima, može se samo predpostaviti da je ljubav kratko trajala i da se tragično završila za Jekatarinu. Takvu rodoskrvnu ljubav niko ne bi odobrio.
Boraveći u banji Roic (Roguška Slatina) Mihailo se zagledao (1947) u lepu sedamnaestogodišnju devojku po imenu Marija Berghaus. Ona ga je je služila. Mihailo je tada imao 25 godina. Proveli su zajedno celo leto. Marija je zatrudnela i Mihailo je hteo da je materijalno obezbedi. Tražio je od oca veću sumu novca. Knez Miloš mu je poslao manje uz grdnju da preterano troši. Kako je ovo bio prvi put da traži novac od oca, povredio se i vratio novac uz pismo u kojem ga podseća da od njega do sada nikada nije tražio ništa i da se uvek zadovoljavao prihodom koji mu je sam odredio i redovno davao. Knez je popustio, izgladio odnose sa sinom, poslao mu novac. Mihailo je dobro obezbedio majku svog deteta. O ženidbi nije bilo ni reči, brzo joj je dozvolio da se uda za nekog udovca. Bila je to prolazna avantura. Mariju je brzo zaboravio. Sin se rodio 20.05.1948.godine. Ime mu je bilo Viljem. Rođenje sina nije menjalo njegov život. Nastavio je da putuje i angažuje se u diplomatiji koja bi omogućila da se on i otac vrate u Srbiju. 1856.godine preuzeo je sina od Marije i poslao ga u Beograd kako bi bio vaspitan u srskom duhu. Čuvali su ga i o njegovom vaspitanju brinuli slikar Steva Todorovic, potom Milutin Stojanović.
Po kneževom povratku u Beograd viđaće ga, razgovarati sa njim… Nikad ga nije zagrlio. Držao je distancu i odnosio se hladno prema njemu. Nije ni pokušao da ispravi grešku svog oca prema njemu, nije pokušao da bude pravi otac. Knez Miloš je bio nežniji prema svojoj vanbračnoj deci. A sin je tako silno želeo da ga zagrli… Ako je i osetio sinovljevu želju nije na nju reagovao… Ostavio ga je samog u emocionalnom smislu. Omogućio mu je dobro školovanje po inostranstvu, prekrstio u pravoslavnu veru čime dobija ime Velimir i dao staro prezime svoje porodice Todorović. Njegov Velja je izrastao u lepog i obrazovonog čoveka, žene su ga volele ali je njegova ljubav ostala jalova jer je odbijena njegova prosidba. Razlog je sto je bio vanbračno dete. Od tada se povukao iz javnog života. Nešto nežnosti dobio je od kneževe zvanične supruge Julije ili zajedno su podelili bol prema ocu i bol prema suprugu… Voleo je svoju otadzbinu i pomagao je iako nije smeo da se vrati u nju. Svu svoju imovinu ostavio je Srbiji u vidu zadužbine Velimirijanijum koja je poslednju pomoc dala 1971.godine.
Nakon Marije Berghaus knez Mihailo je nastavio sa prolaznim avanturama. Kad je imao 29 godina knez je odlučio da ga dobro oženi i isposredovao odobrenje za kćer kneza Stirbeja iz Bukurešta. Svi su smatrali da bi to bio dobar politički brak. Knez Mihailo je odbio. Drugu ponudu, kćer bečkog bankara, takođe odbija, jer je zapravo bio zaljubljen u jednu ženu – Nemicu koja je imala plemićko poreklo. Knez Miloš je dao blagoslov Mihailu iako je bila Šokica, ali je Mihailova prosidba odbijena jer otac nije hteo da uda kćer za kneza pravoslavne vere i plus kneza u izgnanstvu. Ništa ne bi od njihove duge i tajne ljubavi. Kraj ljubavi je očevim odbijanjem bio decidan, ali po svoj prilici nije bitno uticao na Mihaila. Naći će ubrzo novu ljubav, za njega neodoljivo lepu, zanosnu ali i kobnu ženu Juliju Hunjadi. Julija je imala lepe oči, crne i sjajne, belo lice, usne izrazito male, ali odmereno pune i rumene, pravilan nos, tanke obrve. je lep osmeh i ljupke rupice na licu, bele i lepe zube… Njeno odevanje bilo je raskošno…
Mihailo je Juliju upoznao na bečkom dvoru. Njen brat je bio ceremonijal majstor na dvoru, a Julija rado viđen gost. Iako plemićkog porekla nisu bili bogati i samo slava njihovog pretka dovodila je Juliju i njenog brata na dvor. Julija je bila careva miljenica za plesanje. Grofica Apraksin Esterhazi bila je posrednik u uspostavljanju veze izmedju Mihaila i Julije, a potom je odigrala značajnu ulogu u njihovom sklapanju braka. Julija je zaprošena maja 1853.godine. Iste godine su se i venčali u ruskoj kapeli. Dvoje mladenaca bacio je u senku svojom pojavom knez Miloš. Obukao se u svecano vojno odelo koje podseća na stare srpske viteze. Prisutni su bili zadivljeni i sve su oči bile uprte u njega. Vladalačka mudrost i korist nikada nisu napustali kneza Miloša. I ovaj za Mihaila značajan dan iskoristio je da istakne sopstvenu veličinu.
Brak sa Julijom nije dobro prihvaćen u Srbiji. Dovoljne su reči Ilije Garašanina:
“Knez Mijailo kanda nije pogodio sa svojom ženidbom. Ovo zato velim jer ni njegovi najverniji to ne odobravaju. On, pak, zadovoljan je vrlo. Nije ta frajla ni tako lepa, vele, ali je vaspitana i izobražena devojka.”
Mihailo i Julija su živeli u Beču, ali su ubrzo poželeli letnjikovac. Knez Mihailo izabrao je zarad Julije mesto u blizini njene majke -Ivanku. Knez Miloš, kao i uvek, uz malo ustezanja dao im je traženi novac. Tu je Mihailo sagradio trospratni dvorac lepog izgleda sa lepim parkom. Okolna priroda bila je očaravajuća, prepuna divljači, što je godilo gostima koji su rado odlazili u lov. Velika suma novca potrošena je i za nameštaj. Veći deo vremena Julija i Mihailo provodili su ovde.
U početku njihove veze i braka odnosi su bili puni nežnosti i topline. Ali iz nepoznatih razloga brzo su zahladneli. Nakon sto je knez, tada vec u Srbiji, saznao za Julijino neverstvo, njihov zajednicki život postao je nepodnosljiv.
Neobično je da Julija nije bila uz Mihaila pri njegovom svečanom povratku sa knezom Milošem u Srbiju (1859). Narod će joj to zameriti. Došla je gotovo pola godine kasnije i smestila se u Mali dvor. Počela je da uči srpski kod Đure Daničića… Njoj se nije sviđao život u Srbiji. Naviknuta na bečki dvor i provode po balovima koji su imali svoj protocol ponašanja, Juliji je srpska sredina bila primitivna i dosadna. Poradiće na tome da knez Mihailo sagradi dvor u evropskom stilu. Tu je ona zavela nove načine ponašanja. Julija se posvetila dvoru i humanitarnom radu.
Godine su prolazile a dece nije bilo. Taj nedostatak izazivao je zlovolju kod svih, a kod kneza Miloša ponajviše. U skladu sa njegovim rečnikom pale su i uvrede Juliji jer je nerotkinja:
“da si mi kao kvočka dovela nekoliko pilića”* ili “poješće sve Mađari”*
Ponekad bi joj uprkos tome dao neki značajniji poklon poput cveta od brilijanata koji je Knjeginja Ljubica dobila na dar od sultana za vreme boravka u Carigradu. Mihaila je nazivao papučićem. Nije razumeo njegovo ponašanje, jer on je znao samo za svoj način ophodjenja prema ženama. Bio je nezadovoljan tim brakom.
Vreme je pokazalo da je i Julija nezadovoljna. Nije bila prihvaćena u Srbiji, a ni ona nije mnogo volela Srbiju, kneževa ljubav je po njoj nestala, znala je da ne može da ima dece, kažu i da je predložila da usvoje Milana, budućeg kralja, ali da je Mihailo odbio… Julija se upustila u vezu sa grofom Arenbergom. Jedno njeno pismo prosleđeno je knezu. On ga je pročitao, zatvorio i vratio kao da ga nije čitao. Tako se i ponačao, ćutao je o tome. Saznao je pročitavsi to pismo da su u kontaktu sedam godina, nije bilo reci o koketeriji vec ozbiljnom neverstvu. U sebi je učaurio nepodnošljivu bol koju je prikrivao. Telo nije moglo da izdrži, počeo je da oboljeva. Gledao je kroz Juliju, ponašao se kao da ne postoji. Za Juliju je takvo ponašanje bilo nepodnošljivo, znala je da se dalje ne može i zatražila razvod. Mihailo je odbio njen zahtev. Da li se nadao da će se time prizvati pameti, da ce se setiti njihove srećne ljubavi, ukloniti “ono nešto nama nepoznato” što ih je udaljilo…
Poslao je Juliju u diplomatsku posetu u London koju je ona uspesno obavila. Ali, nije se pune dve godine vratila u Srbiju. Knez je na sve nacine pokusavao da je vrati, ali nije uspevao. Kako nije mogla ponovo da se uda povukla se u samostan, a kad joj je dosadilo odlucila je da se vrati s tim da Mihailo izmiri njene pozamasne dugove i daruje je za njen povratak. Dosla je (novembar 1864), a knez je docekao hladno. Svi su to primetili. Ma koliko zeleo da vrati njihovu ljubav ipak nije uspeo da joj oprosti neverstvo. Pao je u krevet, govorio kako je sve sto je moguce dao za svoju zenu, da je od onih koji postuju brak…ali i da je sve bilo uzalud. 05.jula 1865-e godine knez je stao pred Juliju i rekao “da ne moze vise sa njom ziveti i da se moraju rastaviti.”*
Julija je napustila Srbiju…
Kako Julija nije mogla da dobije saglasnost za razvod braka kao katolikinja, njihov brak zapravo nije zvanično ponisten. Knez joj je poklonio dvorac u Ivanki, nije štedeo, bogato je otpremio… a ona se nakon njegovog ubistva (1868) potrudila da joj pripadne značajan deo ostavštine. Tek 12 godina kasnije udala se za čoveka sa kojim je varala Mihaila i ponovo ubrzo ponovo postala udovica.
Knez nije pristao na nagovor svojih saradnika da zadrže formu braka iz političkih razloga. Dugo se mučio, odlučio i vise nije hteo da se osvrće. Julija je za njega morala umreti. Njegova brza ,nasilna smrt ostavila nam je toliko tajni vezanih i za njegovu ljubav prema Juliji… Pesma koju je Mihailo napisao u mladosti, bez obzira kome je posvećena, svojim prvim stihovom najlepse opisuje Mihailov ljubavni život: Sto se bore misli moje… Zivot mu nije dozvolio da u miru voli i bude voljen. Njegova spoznaja ljubavi donela mu je bol. Zašto je toliko voleo ženu od koje odaziva nije bilo, zašto je pored širokog spektra mogućnosti izabrao da boluje? Zasto je mislio da je ta ljubav jača od njega…
Slavica Štulić
*”Ljubavi srpskih vladara i politicara”-Rados Ljusic