Početkom 20.veka narodnu nošnju polako potiskuje građanska odeća, da bi nakon izvesnog vremena i prevladala.
Originalni delovi i celine narodnih nošnji su uglavnom iz 19. veka i prve decenije 20. veka i čuvaju se u etnografskim muzejima, a poneko je sačuvao narodnu nošnju od svojih predaka u privatnom vlasništvu.
Kupres (BiH)
Narodnu nošnju sačuvala su brojna folklorna kulturno-umetnička društva. Nekadašnja fabrika i prodavnice “Narodne radinosti” proizvodile su od odevnih delova košulje ili tunike sa nekim od etno motiva i uglavnom su kupovani kao suveniri.
Tek poneka zanatska radionica nastavila je sa radom i posle II svetskog rata.
Narodna nošnja dugo se već čuva kao kulturna baština. Poneki deo nošnje zadržao se duže u seoskim sredinama. Na prostoru Jugoslavije bogatsvo i raznolikost narodnih nošnji je fascinirajuća. Svaki narod i svaki kraj (oblast) imao je utkanu neku osobenost. Po nošnji se moglo znati odakle je ko. Tu su i nacionalne manjine (Slovaci, Mađari, Albanci, Nemci, Turci, Romi…) ili narodnosti kako smo ih za vreme socijalističke Jugoslavije zvali, koji su nosili svoju narodnu nošnju.
Dok je narodna nošnja bila u upotrebi delila se na nošnju koja se nosila u gradovima i onu koja se nosila u selima. U gradskoj nošnji upotrebljavane su skupocene tkanine, često sa srebrnim ili pozlaćenim vezom na elegantnijim modelima, a izrađivane su u zanatskim radionicama visokog kvaliteta. U seoskoj nošnji upotrebljava se najpre domaća tkanina a potom fabrička.Prostori koji su bili pod dominacijom Otomanskog carstva imaju u sebi i orijentalne elemente, kao što su prostori pod dominacijom Austougara pretrpeli evropski uticaj, a primorski delovi su pod uticajem mediterana.
Bogatiji krajevi, poput razvijenih primorskih luka, koristili su i tkanine kao što je velur, brokat ili svila u svečanim prilikama. I bogatije gradsko stanovništvo koristilo je skupocene materijale i skupocenije ukrašavalo svoju nošnju. Kvalitetno urađena narodna nošnja bila je skupa.
Nošnja je pravljena kako za svakodnevni život tako i za svečane prilike. Za mlade u svetlijim nijansama, za starije u tamnijim. Za neveste se radila specijalna nošnja koja se isticala svojim bogatsvom i lepotom materijala, veza, ukrasa.
Seosku nošnju sve do 20. veka proizvode domaćinstva, žene u svojim kućama, a tek poneke delove odeće radile su seoske zanatlije. Žene su bile zadužene za gajenje biljaka i pravljenje materijala, bojile ga, krojile su, šile su, vezle, ukrašavale čipkom, gajtanima ili nekom drugom aplikacijom, tkale i plele.
U mnogim krajevima najčešće se koristi sukno. Gde ima vune (Kordun, Lika, delovi Bosne i Hercegovine, kontinentalni delovi Crne Gore) platno se pravi doradom vune u tzv. stupama “valjaonicama” na rekama i zove se sukno. Negde je sačuvana prirodna bela ili smeđa boja, a u nekim je krajevima i bojena u druge boje, najčešće tamnomodru, crnu i crvenu. Košulje se prave od konoplje ili lana u beloj boji.Narodnu nošnju čine košulje, suknje, pregače, prsluci muški i ženski, marame, različite kape za muškarce i žene, šeširi, pojasevi (tkanice ili dugačko platno koje se mota oko struka, kožni kaiš ), pantalone različitih krojeva ( ili kako se govorilo gaće), kaputići, duge haljine, čarape, obuća i nakit.
Na izradu nošnji uticao je kulturno-istorijki razvoj, ali i tlo i klima.
U svim krajevima košulje su bele boje, kako ženske tako i muške. Bogato su ukrašene vezom na grudima, rukavima a negde i na donjem obodu košulje. Vez je odavao tipičnost nekog kraja. Šare su bile drugačije, ali uvek lepe i privlačne. U nekim krajevima koristi se i ukršavanje čipkom.
U Crnoj Gori muška košulja je prorezana do pojasa, nekad presavijena, pantalone su od crne čohe širokih nogavica koje vežu sa trakom do ispod kolena.
Prsluk – džamadan prekrivao je grudi i bio je uglavnom crvene boje, ponekad beo ili crn. Ukrašen je vezom po obodima, ponekad i zlatnim nitima. Pravljen je od čohe, sukna ili pamuka.
Pojas se obavijao oko struka, izrađen od vune ili pamuka, a dug od 2 – 6 m.
Na glavi kapa okruglog preseka sa obodom od svile, a na gornjem delu neki ukrasni detalj.
Nosili su vunene čarape na stopalima, ali i vunene dokolenice od kolena do gležnjeva.
Za hladnije vreme koriste se haljeci: gunj ( pravi se od belog sukna sa rukavima, spreda otvoren i ne zakopčava se, a dug je do kolena), kaput, struka ( komad platna, dugačko 2m a široko 6m, prebacuje se preko ramena, ima rese, sa strane vežene ukrase ).
Žene preko bele i ukrašene košulje nose jaketu, koja ima rukave i seže do pojasa, a pravi se od platna ili sukna u zavisnosti od godišnjeg doba. Oko struka ukrašeni pojas. Na glavi marama – faculet vezana ispod vrata. U svečanim prilikama skidale su marame…
Na Kosovu živopisna geometrijska ili florna šara uz često prisustvo crvene boje kao simbola života i radosti…
Svaki region poneku osobenost nosi u sebi…
Sremska nošnja odiše belinom, bogato su ukrašeni jeleci ( i zlatnim nitima), suknje nabrane, a kecelje od pliša i vežene…Kod Banaćana ornamentika je florasta ( kod žena cveće, a kod muškaraca često simbol plodnosti – klas ). Košulje i gaće su široke, prsluk najčešće crn. Leti lakovane čizme, a siromašniji kožne opanke. Žene nose belu podsuknju, a gornja suknja je do gležnjeva. Karakteristične su za te panonske krajeve ženske kape, najpre ukrasne marame, koje se sastoje iz dva dela: deo koji pokriva kosu i deo koji pada niz vrat. Kako su ih bogato kitili biserima, šljokicama i zlatom često su ih zvali zlatare i te kape su se najduže zadržale u upotrebi kao znak prestiža. U Banatu…Bačkoj nose se i kožusi…
Zanimljivi su u Bačkoj i muški prsluci sa veženim ukrasima poput potkovice, imena, godine.
U panonskoj oblasti, pa tako i u Slavonoji nošnja se uglavnom pravi od konoplje i lana. Zimi dug ogrtač od sukna. Žene nose jednodelnu košulju – rubaču, nabranu oko vrata. Svakodnevno nose odeću bez ukrasa…
U Vojvodini se do kraja 19.veka gotovo izjednačuje gradska i seoska nošnja. Jedno vreme nošene su plisirane bele suknje…
U Hrvatskoj se razlikuje nošnja u Zagorju, dinarskoj i primorskoj oblasti. Tu se može videti šešir (klobuk – šiljak) ili šubara. Preko košulje kožni pojas ili tkan. U brdskim delovima nosi se preko leđa oplećka, haljinac, zobun. Koriste i pojas oko struka uz belu košulju i vunene uzane čakšire. U okolini Knina žene nose vuštane, crne haljine bez rukava i nabrane od struka, rasečene sa prednje strane, a preko tanka traveža – kecelja. Oko struka tkanice… Devojke u belom, žene u crnom…košulje bele i sa veženim kragnama u raznim bojama, marame bele. Na nogama gumaše (sandale sa dva ukrštena kaiša) nose i muškarci i žene…Kad sa mora jak vetar duva muškarac oblači aljak koji izgleda poput pelerine i doseže do zglobova, pravljen od vune…kapa crvena sa resama pozadi…Lepe Konavljanke imale su i lepu nošnju u skladu sa razvojem svog kraja.
U Makedoniji imamo izrazito živopisnu ornamentiku. Ističu se prelepi prevezi ( sokaji) za glavu. Žene preko belih dugačkih haljina nose pregaču, a muškarci bele pantalone i dužu belu tuniku preko koje oblače taman, ukrašen prsluk.
U Bosni i Hercegovini uglavnom se nosi crno sukno, nosi se fes ( kapa zatvoreno -crvene boje sa kićankom) ili šubara, bela košulja, džamadan bez rukava, gunj, čakšire, opanci…slično ostalim brdsko – planinskim delovima Balkana.
U Sloveniji irhaste pantalone, prsluk, gunjić (kamižola), kapa (čepec) a preko šešir ili šubara, žene nose kapu – avbu, devojke ukrašene marame, košulje širokih i nabranih rukava, oko struka pojas ponekad i sa zlatnom ili srebrnom ornamentikom, tanak prsluk…
Od ukrasa – nakita muškarci negde nose toke – zlatne ploče koje simbolišu junaštvo, a žene srebrni turski, austrijski, srpski novac u đerdanima ili su stavljani na kape i pojaseve, đerdane od korala ili staklenih kuglica.
Narodna nošnja pripada prošlosti, deo je kulturne baštine i kao takva priča slavnu i snažnu priču o svakom narodu. U sebi nosi neobičnu moć nastalu velikim trudom koji je morao biti uložen u njenu izradu. U nošnju je ugrađena ljubav prema svome narodu.
Zanatlije (abadžije i terzije), koji su odlazili i u sela zarad izrade narodnih nošnji, izradili su odeću visoke umetničke vrednosti. Šarolika, bogata ornamentika pleni svojom lepotom i ne da se zaboraviti tj. prepustiti zaboravu. Etno motivi ušli su i u savremenu odeću, naravno stilizovanu, primerenu potrebi da se spoji staro i novo na lep način.Prošlost uvek ima šta da nam “kaže”. Stoga je i ne treba zaboraviti!
Urednistvo,
menjao sam mejl. Odjavio sam se i hteo bih da se prijavim sa ovim novim mejlom, ali ne vidim rubriku za to ?
imate rubriku za odjavu, a nemate za prijavu ili menjanje mejla ?
pozdrav
Oprostite na zakasnelom odgovoru.
Molim Vas pošaljite link stranice na kojoj ste se odjavili.
Pozdrav