” Ja sam pisac već dve stotine godina. Daleke 1766. jedan Pavić je objavio u Budimu svoju zbirku pesama i otada se smatramo spisateljskom porodicom. Mnogo više ljubavi sam ostvario u svojim knjigama nego u svom životu. Sa jednim izuzetkom koji još traje. Do 1984. bio sam najnečitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najčitaniji. Napisao sam roman u vidu rečnika, drugi u obliku ukrštenih reči, treći u vidu klepsidre i četvrti kao priručnik za gatanje kartama tarot. Peti je bio astrološki vodič za neupućene. Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Za moje knjige bilo bi bolje da im je autor neki Turčin ili Nemac. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu – srpskog naroda. Sve u svemu, mogu reći da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti “(Milorad Pavić, autobiografija)
Rođen 1929.godine u Beogradu, po obrazovanju istoričar srpske književnosti od 17. do 19. veka, stručnjak za barok i simbolizam. Profesor univerziteta, prevodilac Puškina i Bajrona. Od 1991.godine član SANU. Romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac, jedna sasvim unikatna pojava u srpskoj književnosti.
Slavu u Srbiji i inostranstvu stekao je romanom “Hazarski rečnik”, koji je objavio 1984. godine. Ovu neobičnu knjigu – leksikon u 100 000 reči kritičari i čitaoci proglasili su knjigom 21. veka. Njegova dela imala su preko 80 prevoda na strane jezike. Pavića su stručnjaci iz Evrope, SAD i Brazila nominovali za Nobelovu nagradu za književnost.
Među njegovim najpoznatijim delima su i “Istorija srpske književnosti baroknog doba” 1970. godine, “Vojislav Ilić i evropsko pesništvo” (1971), zbirke priča “Gvozdena zavesa” (1973), “Konji svetoga Marka” (1976), “Ruski hrt” (1979), “Nove begradske priče” (1981), “Duše se kupaju poslednji put” (1982). Njegov drugi roman “Predeo slikan čajem”(za ljubitelje ukrštenih reči), podjednako uspešan, objavljen je 1988. godine, a tri godine kasnije “Unutrašnja strana vetra” i 1994.godine “Poslednja ljubav u Carigradu”(priručnik za gatanje). 1996.godine izlazi ljubavna priča “Šešir od riblje kože”, “Stakleni puž”(priče sa interneta) 1998.,”Kutija za pisanje” 1999., “Zvezdani plašt” (astrološki vodič za neupućene) 2000., i “Unikat” 2004.godine.
Po jednoj njegovoj priči snimljen je i film „Vizantijsko plavo”, u režiji Dragana Marinkovića.U Rusiji je bio jedan od najpopularnijih savremenih stranih pisaca, kome je postavljena bista ispred centralne Moskovske biblioteke uz najveće književnike sveta. Ostaće zapamćen kao najinovativniji srpski pisac 20. veka, koji je uveo u našu literaturu pojam „nelinearne interaktivne proze”.
Preminuo je u Beogradu 2009.godine i sahranjen u Aleji velikana na Novom groblju.
“Sve u svemu mogu reći da sam za života dobio ono što mnogi pisci dobijaju tek posle smrti. Mislim da me je Bog obasuo beskrajnom milošću podarivši mi radost pisanja, ali me je istom merom kaznio možda baš zbog te radosti.”
(Milorad Pavić)