Ako ste imali ovu Bambiku ( ili neku drugu igračku iz istog vremena ) i radovali joj se, znate i da su prošle čitave decenije od vaših neumornih radovanja. No, nemojte ostati zabrinuti nad svojim godinama jer još uvek u vama teče slast života. Igračke su ovde, ponovo sa nama, da nam osveže osećaj miline koju su izazivale u nama dok smo ih kao deca nosili u rukama neumorno hodajući kao da smo uposleni. Ideš kao da treba obaviti neke ozbiljne i važne stvari, pričaš sa njima kao sa drugarima, pronalaziš mesta gde se odmaraju…

Priznajte, sada kada ih ponovo gledate i dok se sećate svojih dečjih dana ( mnoga su nam sećanja zapravo usvestili roditelji svojim docnijim pričama, a mi smo ih prisvojili kao isključivi deo svojih sećanja ) u vama se budi dečje srce, srce koje bezazleno, neposredno i nezabrinuto uživa u životu.

Bez obzira da li ste bili dete plačljivo, plašljivo ili neustrašivo, zanimljivosti su se nizale iz dana u dan. Zaspiš ko bambika, probudiš se kao zeka… Živiš u svetu ceća, tica, pazazajiza, hnedli… zanimljivih zapažanja koja pripadaju samo tom dobu… bilo je i babaroga, ali nismo ih sreli.

Ponekad sa sobom nosiš Crvenkapu ili Pepeljugu jer će te mnogi pitati da li znaš da im ispričaš bajku o njima tako da možeš da im i pokažeš kako su one izgledale. Biće ti nekako lakše da im objasniš šta bi sa Crvenkapom i Pepeljugom.

Ili kad već voliš onog malog Pinokia, što da ti ne pravi društvo: poneseš ga sa sobom kad kreneš…a uvek negde ideš makar se kretao i samo po jednoj sobi. Dečje su granice bez granica a mogućnosti bez nemogućnosti.

Kad porastem biću najbolji sportista, vežbam i sada sa drugarima…

Neprekidno zapitkuješ, slušaš kao da si odgovorom stekao znanje učenjaka…Sledeće pitanje prerasta u ozbiljnu raspravu.

A koliko se smeješ? Odrasli se umore, ali ti ne. Razlog za najranije osmehe i smeh je prijatnost koju ti donosi okolina svojom pažnjom ili golicanje koje kad odrastemo u mnogih nestaje, a ima i smeha zarad smeha…voliš da se smeješ i svojim smehom uveseljavaš odrasle. Biti u centru pažnje, pravilo od kojeg dete ne odstupa. Kao jedini znalci iskonskog smeha koji uveseljava i najtužnijeg, koristimo ga u izobilju.

Nakon što si posetio cirkus znaš da je nespretnost smešna i da ne moraš ništa da kažeš a svi će da se smeju kad počneš nešto da objašnjavaš rukama i nogama i crvenim nosem…Zato nosiš klovna jer samo ti možeš

da ga usrećiš i samo tebi ne smeta što je takav …Primetio si da odrasli nekako ne umeju sa njim kako treba da se druže.

Lutku učiš svemu što znaš: i ona spava, jede i mora da sluša kao i ti odrasle. Ponekad si strog, ponekad im oprostiš…

Neumorni kad je u pitanju igra. A mi, odrasli, znamo za teorije koje život određuju kao igru. Samo su igre odraslih ili opasne ili nesvesno izvitoperene…retki su oni koji umeju da život žive kao igru koja u sebi nosi i bezazlenost dečjeg sveta. A i stalno se žalimo da smo umorni.

Koliko samo vredi jedan sladoled u dečjem svetu? Hiljade osmeha i cupkanja. A još jedan? A čokolada ili bonbone?
A mašta bujna! Napraviš čitavo pokućstvo za svoju sobu od čička i staviš bambiku tu negde jer u tvom svetu je sve moguće. I kakav je to glupavi komentar kako u tvoju malu sobu ne može da stane velika bambika. Uostalom imaš brata koji ima svoju kolibu od grana sa lišćem i ti možeš i tu da živiš. Brat će te primiti i ako oni nastave tako da pričaju sa tobom preselićeš se…

Kako su „ratovi“ sa drugom decom uvek bili uspešni, jer svaka nam je suza bila utešena i obljubljena hiljadama poljubaca. Sve dok mirno ne zaspiš.

Ako bežiš od kuće pozoveš i oca jer se plašiš mraka…

U snovima nam se sunce nasmejalo, a odrasli su nam potvrdili da se sunce smeje.

Kako si budnim očima što te čuvaju uzvraćao samo osmehom i radošću…Nikome dužan.

Da, rajski su dečji dani, ako ih neka muka ne uništava. Ako nije od prirode većeg greha nema.

 

Ne usvešćuju se i ne pamte te originalne dečje zanimljivosti zalud. Treba nam dete u nama kroz ceo život. Nekad nam sačuvano dete služi kao podsticaj u životu, nekad kao vaga ili merilo za neku životnu situaciju. Odrasli često nepotrebno smanjuju – ograničavaju domen svojih mogućnosti. Nekad nam „detinji dani“ reše probleme koje u stegama odraslog čoveka ne umemo da rešimo.

Slavica Štulić

Posetite i Vaš kutak

PODELI: