Neko je davno rekao da nije važan pesnik gde pesma postoji. Gotovo sam sigurna da bi se nasa “tetka Desa” složila, no za nju je već prilično kasno da ostane anonimna.

Ne verujem da ima ikoga na “našim prostorima” da nije čuo za Desanku Maksimović. Uz njene pesme smo rasli, zaljubljivali se i ostajali večito mladi. Osim ljubavi, njena poezija nas je učila plemenitosti i dostojanstvu toliko neophodnim za život dostojan čoveka.

“Krvavom bajkom” nam je ostavila u amanet da ne zaboravimo, “Tražim pomilovanje” nas uči praštanju i milosrđu. Opevala je stravične događaje bez ijedne jake reči a probudila silinu emocije koja se uzdiže izvan ljudske izdržljivosti.

I ne znajući, možda je baš zato volimo u ovom vremenu kipućem agresijom i osvetom! Nikada nas nije pozvala na linč i mržnju. Hvala ti mila nasa tetka Deso, tvoje su poruke svakom srcu mile, pa makar se uho nekog uzavrelog bića, željnog osvete i “harača” i usprotivilo.

Desanka Maksimović je bila profesor i član Srpske Akademije Nauke i Umetnosti, ali smo je ipak od mila zvali “tetka Desa”. To samo za sebe govori o tome koliko je bila bliska narodu u kome je potekla. Jednostvnim, svakodnevnim rečnikom tkala je ćilim srpskog pesništva. Tako se useljavala u naša srca, bili mi čobani, ili akademici.

Krhka i nežna, baš kao i njena poezija, uselila se u naše domove i naša srca da u njima zauvek ostane. Voleli smo je i mi deca i naši roditelji istovremeno, a nema tako mnogo pesnika koji se time mogu pohvaliti.

Ostarelog lika, nevino dete u srcu, plenila nas je svojom pristupačnošću i jednostavnošću. Skromna u nastupu i odevanju, pesnikinja raskošnog izraza ostavljala nas je začarane i bez čarobnog štapića šumske vile.

Živela je tako sa nama pod istim krovom, mi smo uz nju rasli, roditelji starili i tako nekoliko generacija…

I kad se preselila “tamo gore” ostala je sa nama u svakodnevici, u svečanim prilikama, u ljubavi i uspomenama… Njeni su stihovi neosetno postali naši, njene poruke naša verovanja…

Živela je, ostarila i otišla živeći do kraja u “Nježnim godinama!”

Strepnja

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k’o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne pridju oka tvoja dva.

Govori autor:

 

Ne možemo se sećati Desake Maksimović a da se ne setimo “Krvave bajke” i njenig potresnog svedočenja tog strahovitog zločina.

Krvava Bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani
na iste svečanosti zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške…
i tako redom.

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.

 

 

Naša draga tetka Desa se pridružila dušama mrtvih pesnika 11. februara 1993. Ostale su njene pesme da nas teše…

Nemam više vremena – Desanka Maksimović tekst i video

Književnost