Stevan Raičković je rođen u Neresnici kod Kučeva 1928.godine. Roditelji, učitelji, često su se zbog službe selili, pa je Stevan proveo detinjstvo u mnogim mestima u Srbiji. Zato je pesnik oduvek bezuspešno tragao za zavičajem, pa je, po sopstvenom priznanju, pronašao mnoge…Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a zatim radio kao novinar. Već sa 17 godina počeo je da objavljuje pesme u „Književnosti“, „Mladosti“, „Književnim novinama“ i „Politici“.
Bio je urednik u Izdavačkom preduzeću „Prosveta“. Voleo je da kaže da je poezija njegov zanat. Od 1950.godine objavio više od dvadeset zbirki pesama, sedam knjiga za decu, nekoliko knjiga eseja, prevodio je ruske pesnike, kao i Šekspirove i Petrarkine sonete.
Pesme su mu prevođene na mnoge jezike, osvojio je najznačajnije pesničke nagrade, a od 1972.godine je član SANU. Umro je u Beogradu 2007.godine, a njegova bista postavljena je na Kalemegdanu.
Krug nežnosti
Desi se, kao živ, da me posmatra neki cvet
i da je vazduh topao i kao jedan pogled plav
i onda zaželim: da prođem otvoren kroz svet
i da svemu prinesem pozdrav.
Iz ove ljubavi što nosim, neprekidno,
i obnavljam u telu od rođenja
za jedan ljudski osmeh, za jedno cveće žuto,
za jedan duboki mir kamenja
tad mi se tek učini da je zlo prolazno
pa pomislim da ima dobrog u svemu,
da je bez njega promašeno sve, i prazno
po jedan puki oblik, samo, u prostoru golemu.
Oči su tad lepe – jer vole i prodiru
vidovito do svega čega se taknu, okrznu;
U njih, iz sveta, kao u dva mora uviru
sve dobrote, do kraja, do zvezda što mrznu.
I ja koji sam dotad bivao tih i skroman
(ko što su mnogi u ovom prostoru gosti)
u svojoj tišini izrastam ogroman
u jedan krug dobra, u jedan krug nežnosti
Tako stojim. U svemu. I ovde i okolo
i duboko osećam da sam rođen za dobro.
Pa iako me trnje kroz čitav život često bolo
Sve praštam za ovaj cvet što sam ga slučajno obro.