Verovatno ste u životu upoznali i družili se sa detetom, mladićem i docnije odraslim, zrelim čovekom čije je ime  Branko. Lepo ime, zar ne?

Ipak, vašeg Branka osim vas poznavali su i njegovi bližnji, ali ne milioni ljudi. Samo je njih nekoliko poznato velikom broju ljudi, a jedan rekli bismo “svima”: Branko Kockica. Branko Kockica je prijatelj onima koji su nekad bili mala deca i njihovim roditeljima, i tako iz generacije u generaciju, sve do današnje dece i odraslih. Ko se jednom upozna sa njim odmah se  sprijatelji i ostaje mu prijatelj bez obzira na vreme koje prolazi. Pravo prijateljstvo i ne zna za vreme! Čudna li čoveka: voli ga, voli, nebrojeno dece i odraslih. Samo ga pomeneš i već je tu osmeh, radost… Čudna li čoveka: uspeva da voli nebrojeno dece i ljudi.

Branko se rodio 03. aprila 1946.godine, dakle kao posleratno dete, u Beogradu (Zemun). Neko vreme živeo je u Pančevu, Zrenjaninu i Novom Sadu ali se vraća u Beograd na studije. Završio je studije glume, a drugi – jezički fakultet je napustio. U toku života ipak se potrudio da dobro nauči jezike ali i neke zanate koji su ga privlačili a u isto vreme bili od koristi u njegovom svestranom interesovanju i radu. Naučio je da svira poneki instrument, svi znamo da lepo peva dečije pesmice… Proučavao je dramaturgiju, a to mu je  interesovanje našlo primenu u njegovim pozorišnim predstavama koje je režirao ili pisao scenarija, u kojima je glumio…

 

Već sa 17 godina počeo je da glumi u Zrenjaninskom pozorištu. Ostvario se kao glumac u mnogobrojnim filmskim ulogama. Glumio je u dvadesetak filmova. Već će krajem 60-ih godina snimati u filmovima “Uzrok smrti ne pominjati”…”Sarajevski atentat”, ”Zaseda”, 70-ih u filmovima”Opklada”, ”Filip na konju”, “Šta se može kad se dvoje slože”…u najpopularnijem filmu “Užička republika”(1974)…”Život je lep”…

Glumio je i u pozorišnim predstavama, ali najveću slavu doživeo je kada je svojom voditeljskom ulogom osmislio dečiju emisiju “Kocka, kocka, kockica” koja se emitovala na televiziji od 27. novembra 1974. godine (proizvodnja TV Beograd). Popularnost serijala učinila je da ga većina ljudi zove Branko Kockica iako se pojavljivao i u ulogama koje nisu dečije. Branko je u ovom serijalu pokazao da u sebi nosi specifično, veoma teško umeće uspastavljanja komunikacije sa decom. Taj dar iskoristiće i u osnivanju dečijeg pozorišta “Puž” (1977.god.) najpre kao putujućeg pozorišta za decu da bi se ustalio u Beogradu 1988.godine. Prva predstava ovog pozorišta je “Brankov urnebes” a  realizovao ga je uz  pomć supruge, brata i oca ( otac Mihajlo mu je po profesiji glumac).

Uspeh serijala “Kocka, kocka, kockica” prevela ga je vremenom upotpunosti u dečije vode, tu se osećao sigurno, dobro, prijatno i zadovoljno. Deca su postala njegovo carstvo, ušao je u njihov svet kao blagi učitelj koji ih veseli, razvedrava, uči i što je najvažnije u potpunosti razume, a to je već dovoljno da deci budeš drugar.  Omiljeni, nezaboravni dečji žargonski svet počivao je na dečjem  uzviku “tata-ta-tira”.

Prvi scenarista bio je Ljubiša Milićević , a potom Biserka Pejović sve do 1993.godine kada je nakon 250 epizoda serija prestala da se emituje. 2005.godine ponoviće se još neki serijal, ali ne dugo. Glavni glumac bio je Branko Milićević a uz njega svaki put neki novi klinci sa čitavog područja socijalističke Jugoslavije.

Ja poznajem jednog čoveka kome je pripala čast da kao dečak uz drugu decu iz vrtića bude glavni junak jedne epizode. Filmska ekipa došla je u njegov stan gde je uz Brankova pitanja i zapitkivanja pokazao svima kako se prže jaja na oko. Ne zna se ko je bio srećniji: kulinar, njegovi roditelji ili deca koja su bodrila kulinara. Branko je u svakoj epizodi delovao i po svoj prilici i bio srećan. Serijal je imao za cilj edukaciju dece na jednostavan i veseo način (deci pripada carstvo sreće te valja sačuvati dete u sebi kroz ceo svoj život). Odrasli koji danas vide svog omiljenog junaka iz detinjstva radosno uzviknu (makar u sebi) ”ta-ta-ta-tira” i time pokazuju da je u njima “dete” živo.

Priprema za serijal rađena je dugo i temeljno kako bi se otkrilo šta sve decu zanima i na koja pitanja im treba odgovoriti. Već nakon prvih epizoda deca koja su učestvovala u realizaciji serije pokazala su da ne postoji striktan put kojim bi ovaj serijal išao i da u njega treba uneti neposrednu dečiju radoznalost kojoj se odgovara na sva pitanja  neposredno kako bi deca prihvatila objašnjenja kao deo svog sopstvenog otkrića. To je učinilo da ovaj serijal ima duh improvizacije, a u tome je glavnu ulogu odigrao Branko Kockica. Kao vrstan i spretan “ kočijaš” sa kočijama pune dece prelazio je duge puteve, glatko izlazeći iz snežnog gliba, krivina, oluja…mirno se kretao po sunčanim, olistalim stazama kojima samo “kočija” može da da draž lepote. Ni mora i reke nisu bile problem uz dobrog “kapetana”.

Za epizodu “Teku, teku, kapi tečne” TV Beograd je dobila nagradu u Tokiju na međunarodnom festival obrazovnih emisija (1979.god.).

U svojim pesmama za decu Branko je šaljiv i mio, i tako nam recimo valja “pustiti brigu i uzeti knjigu” jer:

Knjiga je livada modra

gde se vole leptir i ruža

knjiga je reka topla

što ti uživanja pruža

 

Knjiga je šarena kuća

topla kao naručje majke

knjiga je skrovito mesto

gde se kriju bića iz bajke

 

Knjiga je veliki svemir

Knjiga je prijatelj dragi

….

Pusti, pusti, pusti brigu

uzmi, uzmi, uzmi knjigu.

 

Pesma “Pusti brigu, uzmi knjigu”

Čitave knjige pesama podario nam je Branko: “Pesme mornarice”, “Slovenske pesme”…

Pesmice je lepo pevao, i njegove i od drugih autora..

Branko je neprekidno radio u svom pozorištu “Puž”. Svaka predstava  je pisana i realizovana sa ciljem da se razvije drugarstvo i ljubav, da se oseti i živi sreća. Napisao je preko 40 pozorišnih komada: … “Aleksa u zemlji čuda”, “Otkačene balerine”,“Sebični princ”,“Gusarijada”, “Šuškavi kviz”, “Čarobni nos”, “Ivica i Marica”, ”Uspavana lepotica”, “Četiri praseta”, “Princeza na zrnu graška”, “Nemirko i svemirko”… “Zlatokosa”.

Svima dobro poznata pesma “U svetu postoji jedno carstvo” našla je i svoj pozorišni scenario gde uz slatke zavrzlame drugarstvo pronalazimo u porodici, a na kraju Branko poziva decu i odrasle da zajedno otpevaju staru, dobru pesmu gde su kuće od čokolade, a prozori od marmalade… Nema šta, gde je Branko Kockica tu je sreća i uživancija, tu su boje, igra, pametna reč…

Uz Branka je neprekidno njegova supruga Slobodanka Caca Aleksić. Po profesiji je režiser i uz Branka je do te mere zavolela rad sa decom da je odustala od svakog rada za odrasle. Zajedno uspevaju da ostvaruju svoje snove neumorno radeći na realizaciji mnogobrojnih, a uvek „osveženih“ dečijih pozorišnih predstava. Oni realizuju predstave za koje s pravom sami kažu da su „vitamin za dušu“ i da ih namenjuju svima: deci i odraslima.

Napisao je i knjige za odrasle “Prizemljena sreća-priručnik za upotrebu života-sabrano delo Branka Kockice” kao i knjigu “Mala muška antologija”.

Eh, šta bi sve Branko uradio da je imao puno para! Imao bi brodogradlište … ali dečiji svet ne bi napušatao: pravio bi spektakularne priredbe, priređivao čuda svoje vrste. U tom domenu njegova mašta je neiscrpna a vreme koje jedan čovek ima kratki da se sve ostvari.

Osvojio je osamnaest nagrada na Jugoslovenskim festivalima za decu u Kotoru…“Zlatni beočug”  (zajedno sa suprugom ) od Kulturno prosvetne zajednice za trajni doprinos razvoju grada Beograda,2012.godine dodeljena mu je povelja festivala “Zmajevih dečijih igara“ za izuzetan doprinos u stvaralaštvu  za decu.

I danas kad se pojavi, Branko je šaljiv kao da priča iz neke bajke. Njegove su “bajke” duboko vezane za stvarnost kojoj ne dozvoljava da nam se dominantno prikaže sa loše strane. Stoga smelo menja već poznate bajke, u njegovom svetu nema surovosti niti se na i iz nje išta uči. Branko želi sreću svima i na svoj način je “izvlači” iz dece i ljudi. Neko bi rekao da je neozbiljan van pozorišne dečije scene, ali reč je o njegovom načinu da se istina ma kakva da je živi i preživi sa najmanje bola ili bolje rečeno sa najviše radosti.

U jednom intervjuu (1999) Branko je između ostalog rekao da mu je žao što se Jugoslavija raspala i da je mislio da će cela planeta da živi zajedno, da će biti srećna…

Drugari, smem li ja da vas pitam: Hoće li ikad ova planeta biti srećna? Ili će nam sreću uvek donositi samo pojedinci?

Čini mi se drugari da čim nam nešto zafali u glavi treba da odemo do pozorištanca “Puž”… Povedimo obavezno i neko dete sa sobom da na vreme razvija “mišiće u glavi” (“Brankov urnebes”).

Slavica Štulić