Kad tad, svako od nas izgovoriće Šerbedžijansko “Ne daj se, generacijo moja, jer…”

Sliku svoje generacije gradimo u mladosti i uobličavamo u vreme mature. “Vučemo” je do tih poznih godina kada nam uz setu, a možda i tugu, samo neka lepa sećanja mogu izvajati osmeh na licu. Jer, sećanje ima moć da makar i za tren starosti vrati mladost. Ima moć da sadašnjost ispomogne lepom slikom, osećanjem, što datira iz prošlosti.

Kraj je školskih dana, svakodnevnog četvorogodišnjeg boravka u predposlednjoj klupi jednog razreda sa nebrojeno devojaka i šest momaka. Nije baš bilo uobičajeno da razred broji više od 40 đaka, ali nije smetalo to mnoštvo sačinjeno od beogradske i prigradsko-seoske dece. Mogao si u toj mešavini sagledati više od svog grada i obrnuto. Gradska ležernost i seoski trud utapanja u tu ležernost. Seoski mentalitet i danas poznajem kroz đake koji su samnom provodili đačke dane. Kao i svakom gimnazijalacu u planu ti je bio nastavak učenja. Pred kraj, u mnogih počinje da se budi nestrpljenje, u glavama im već bruji “udati se” – neki su brujanju udovoljili nakon nekoliko meseci od završene gimnazije – tajni su dogovori već bili sklopljeni, a poneko je već započeo porodični život noseći u sebi novi život.

Ništa od toga nije nas iznenađivalo, ništa nam nije bilo strano. Široka nam je bila mladost (biće da je takvo vreme bilo). Prihvatali smo sve naše različitosti sa zdravim razumevanjem: izbor je ličan a respekt je neophodan. Neka se prijatna prirodnost uvukla u našu mladost.

Da, baš ove večeri oblačim, bez mnogo probirljivosti izabranu, jednostavnu, satensku beličastu haljinu sa crvenim rubovima, beličaste sokne i sportske, udobne cipele pristigle iz Nemačke. Pomalo su kabaste i neotesane za moj ukus, ali drugih nema. Posle toliko godina za jedno veče odložila sam farmerke i ležerne majice: na meni ili moje je telo u haljini. Uprkos tome, ne osećam se neobično, brani me jednostavnost u izboru “svečane” odeće za proslavu maturske večeri i moja duga, duga kosa koja je za svako udešavanje samo čista i blago namirisana mirisom đurđevka (Diorisimo). Bilo je važno, možda i najvažnije šta ćes obući, kao da samo od toga zavisi ko će ili koliko ćeš biti lep. Jedna je devojka mučena izborom haljine, najpre odbacila tri lepe haljine koje su joj roditelji doneli sa službenog puta iz neke evropske metropole, nije mogla da izabere; kupila je ovde još dve kod krojača koji su pravili unikatne haljine, da bi izluđena na kraju obukla šestu haljinu kupljenu na dan proslave mature. Toliko biranja da bi postigla efekat malog klovna sa šeširićem na glavi.

Ni tome se nije globalno pridavala važnost, čak ni nekoj frizuri koju su nosile naše majke. Možda su neki komentarisali, ali ja nisam, niti su drugi tako nešto činili u mom prisustvu. U mom se prisustvu i danas ne ogovara, niko se ne ruži niti hvali bez osećanja mere.

Šta očekivati od svečane proslave mature sa ovim uvidom u okruženje moje gimnazijske generacije? Različiti pogledi na svet, različite ćudi, na različitoj porodičnoj osnovi i odabiru društvenih vrednosti izgrađene ličnosti đaka mog razreda – uz one koje si samo po viđenju poznavao jer su išli u školu u istoj smeni ali se sa njima nisi družio – suprotna i gotovo nepoznata smena proveli su zajedno svečarsko matursko veče u svečanoj dvorani Sava centra…

Šta očekivati? Ništa drugo do ispoljavanja svoje ličnosti uz sopstvenu zamisao kako se ona uklapa u ovo “zahtevno” veče. Stoga kome kolo, on u kolo; kome Zdravko Čolić, Korni grupa, Jadranka Stojaković, Bjelo dugme (hej, četiri godine prođe od njihovog prvog beogradskog koncerta u hali Pionir)… Može i ovako: Meni je najbolje kad misli mi vrludaju…Kako da pevam o ljubavi kad tugu ne mogu skriti…Prevela me mala žednog preko vode, hej, dao sam joj previše slobode…Duge jeseni nek prolaze kraj nas, ja u tebi moram naći spas… Selma, molim te…Nisi valjda luda da se stidiš (nisam baš sigurna da smo slušali tu pesmu od Riblje čorbe, a ne sećam se ni da je Bajaga bio na proslavi mature) što si me prognala..A dragi stoj, stoj…Samo simpatija u nama uvek živi…Da sam ja netko, kako bi se živelo…Dolazim za 5 minuta…Moj dilbere… Hajde sad svi: Krčmarice, još vina natoči… Pevali su, igrali , tražili još neku mogućnost da se u njih neko zaljubi, da nekoga osvoje. Dilbera i Krčmaricu slušala bih negde drugde, ne u Sava centru.

U mojoj glavi muzika Šarla Aznavura, nadasve Talova (Jethro tull), Deep Purple (Child in time), The Doors, Pink Floyd, Eric Clapton, Paco de Lucia…Dakle, u izboru benda koji nas je zabavljao te večeri ništa od toga nisam mogla čuti; nije ni važno, ima još mnogo dana i večeri i noći predamnom… Slušala sam povremeno sve za to veče izabrane pesme, ali sam im poklonila veću pažnju tek desetak godina kasnije. Htela sam ipak čuti “Čerge”, ali je nije bilo…

Koliko je bilo neophodno, sedela sam sa njima za jednim od dva ogromna stola pripremljena za naš veliki razred, pristojno popila dozvoljenu čašu vina i nakon toga se izdvojila u hol sa nekolicinom đaka gde buke nije bilo i gde se pilo i uobičajeno razgovaralo: rasprave su bile uopštene i izgledalo je da nijedna nema kraja, svaka nam se priča prekidala zbog nečeg sporednog. Broj onih koji su nam se iz minute u minut pridruživali nije zanemarljiv, bez komentara ostavili smo one koji su imali neku svoju drugačiju predstavu o toj večeri da je odžive…

Prisnost, koju je to veče nosilo sa profesorima, mnoge je ponela. Ja sam zadržala distancu. Profesorima sam pridavala značaj po buđenju mojih interesovanja – neki drugi profesori, sasvim je moguće, uputili bi me na neki drugi životni put. Zanosna predavanja profesora književnosti i filozofije, neobične priče profesora likovne umetnosti, drugarski odnos i fascinirajući crtež na tabli – godili su mi kao i muzika sa velikog magnetofona po izboru profesora muzičkog – nekadašnjeg operskog pevača. Smestila sam ceo svoj život kraj njih. Od njih se nikad nisam rastala…

Nama je u holu bilo prijatno, kao na dotadašnjim spontanim žurkama: razgovor i muzika u pozadini. Tada teče, priprema smeta, jer koči jednostavni tok događanja.

Za moju gimnaziju od većeg je značaja bio poslednji dan u školi. Tradicionalno, svi smo išli od razreda do razreda, svakom profesoru otpevali neku pesmu – Tri puta URA! i odlazili dalje…neki je profesor pustio suzu, nekom se knedla zaglavila u grlu uz blagi osmeh i tiho “hvala”. Prolazili smo kroz galeriju našeg četvorogodišnjeg druženja: otvaraš vrata koja želiš, kažeš nešto lepo, sedneš u bilo koju klupu… Buka je morala biti sve jača i jača, kako bi se tog dana našoj radosti pridružile i mlađe generacije jer je nastava morala biti prekinuta. Dan slobode od svega pa i od učenja. Nemam utisak da ta tradicija još uvek živi u II beogradskoj gimnaziji.

Moje sećanje ima jednu ”manu”: više pamti slike negoli tok nekog događanja, ali uz malo mašte štošta se da rekonstruisati. Udovoljiću ipak svojoj “mani” i reći da je jedna slika obeležila moje matursko veče. Lepo je što je i fotograf zabeležio tu sliku. Ponekad je pogledam.

Sedela sam u sredini između dvojice od onih mojih, odnosno naših šest momaka. Sa jednim od njih često sam u toku školovanja razgovarala i slušala bez odgovora njegova udvaranja, a sa drugim sam razmenila tek neku rečenicu. Jedne se sećam: S. ti mnogo čitaš, jesi li pročitala knjigu… Ako nisi, probaj da je pročitaš, meni se svidela… Jedan je dečko bio tzv. zavodnik, što mu je u njegovom docnijem životu donelo četvoro dece, razvod…

Drugi je bio pomalo kržljav, zapravo nejak i slabašan, sedeo je u prvom redu bez ikakve želje da mestom zadobije neki bolji uspeh. Njega sam doživljavala kao nedužnu srnu koja je dovoljno povučena u sebe ili možda stidljiva i da mi se nikada neće obratiti tako da ga uz svu učtivost moram povrediti. Odbijanje je povreda i dobro je što mi je ostao na udaljenosti, a trag svojih osećanja ostavio na toj fotografiji ili slici koju bi i bez tog dokumenta zapamtila. Docniji život napravio je od njega jakog, lepog i sasvim uspešnog umetnika, ali za to znam samo iz priče.

Što me je tzv. zavodnik zagrlio i čvrsto držao pramen moje kose nije bilo iznenađenje, ali da je i “srnče” gotovo u isto vreme svojom rukom dodirnuo moje rame a potom mi gužvao i igrao se sa pramenom kose bilo je prijatno iznenađenje i savršena slika dve ukrštene ruke na mojim ramenima i prstima što različito dodiruju moju kosu. Nisam se neko vreme pomerala da bih uživala u neobičnom i prijatnom trenutku, a i da bih ga zapamtila. Već tada smatrala sam da se loše odnosimo prema našim sećanjima: pamtimo udare sreće i nesreće, zaboravljamo koliko nam radosti i miline donose naši tzv.obični dani i obični trenuci. Da nisam naredila dve-tri godine ranije svom pamćenju da zabeleži jednu šibicu koju bacam na pod i da je time naučim da pamti detalje i male radosti, moje bi matursko veče bilo kao i vaše. Ovako, moje je matursko veče samo moje veče i niko ga ne pamti na način na koji sam ga ja zapamtila.

Prisutna na samo jednoj od godišnjica maturske večeri, s namerom sam stala iza “zavodnika” i spustila ruku na njegovo rame. Čvrsto je uhvatio moju ruku i spustio je na grudi u predelu srca. Naše su ruke osluškivale otkucaje njegovog srca. Lepa slika. I tu je sliku zabeležila fotografija. Kažu da fotografija beleži ono što ljudskom oku izmiče i beži, ali ove moje slike nisu od te vrste i nije im bio potreban dokument da bi živele u meni. “Srnicu” nisam videla i ne znam za dalji razvoj događaja ili slika što bi ušle u naše živote. Ima još vremena, ni mladost ni život nisu nam još uvek uskraćeni. A mogli bi i da mi puste “Čerge”, još uvek je volim, ako dođem na sledeću proslavu godišnjice maturske večeri. Zapravo, i bez mog prisustva pustite ploču ili pevajte: “Čerge pokraj njega idu, prazna duša tiho jeca, ostala je samo prazna čaša…” I ja ću biti tu.

Slavica Štulić



Posetite i Vaš kutak