U dubokoj noći konstatujem kako sam odživeo još jedan dan. I kakav mi je bio? Rekao bih: dobar. Zadovoljan sam. Može se reći da se ništa nije dogodilo, ali meni je ipak dobar. Da li da se pitam zašto? Hoće li mi analiza današnjeg dana pomoći da se i sutra osećam dobro, hoću li prizvati neko lepo događanje? Ali danas se ništa nije desilo. A možda i jeste: ništa me nije bolelo.
A šta je sa brigom zbog otečene noge moje majke? Šta je sa strepnjom da bude večito živa, sa što manje bola, manje patnje? Šta je sa mučninom koja me u nekoliko navrata napade? Šta je sa dosadnim ribanjem suđa, šta sa odlaskom do prodavnice? Šta je sa onim nevažnim pozdravima što ih čuh usput?
Topao dan, bez kiše, ne znam kako je izgledalo nebo, čini mi se da nije bilo vetra, ne primetih pokrete cvetova i lišća na drveću; nijedna haljina nije se podizala, ničija ruka je nije obuzdavala; nije letela kosa, nije mršena, sve je mirovalo. Lepo za oko. Lepo za snove. Ali zar sanja čovek koji više nema vreme?
Šta je sa neizmernom količinom kafe što sam je popio, šta sa dve ispušene pakle cigareta, šta je sa tim dimom? Ne štedim sebe jer ne znam imam li ja sutra. Šta je sa tabletama koje sam popio? Šta je sa neispunjenom željom da spavam duže jer prošlu noć dadoh nesanici?
Desilo mi se sve o čemu se ne znajući zašto pitam u ovoj dubokoj noći. To je moj dan. Zaboravih da spomenem da sam prozborio nekoliko ustaljenih rečenica sa majkom. Neke su nedovršene misli prolazile kroz moju glavu i to je sve. Da, ponečeg sam se setio, a za mene je svako sećanje nešto novo, događaj u pustom vremenu. I to nazivam dobrim danom. Da, bilo je dovoljno što nisam razmišljao o svojoj starosti. Zadovoljstvo je ne biti star.
Sada, u noći, dok prebiram po danu uz tihu muziku, ne mogu a da ne mislim kako sam star: svaki je udah možda poslednji, svaki pogled, svaka toplina, ukus… Za mene su daljine desetine metara što ih prepešačim u danu… snovi ne idu dalje od ovog mesta na kojem sedim jer kažu da ne postoji razlog da se odvajaju od mene. Dalje od mene ne postoje.
Sav sam se skupio u sebe, posebno u ovim noćnim satima kad više nemam ni ono malo sitnih obaveza. Ništa mi ne odvlači pažnju, sam u sebi ja osećam tugu koja se prikazuje u sivilu misli. Osećam neprijatnost pri pomisli da se nakon uobičajene higijene spustim u krevet. San još neće doći. Budan sam jer čekam da se pozdravim sa životom. Dugo čekam taj pozdrav, spavam i ponavljam dane za koje kažem da su dobri…
Ne umire mi se danju iako u noć ne gledam. Noć ostavljam mesecu i zvezdama. Uz svetlost sveće, ne zarad nekadašnjih više vaših no mojih romantičnih trenutaka, već zarad toga što se osećam kao daleka prošlost koristim svetlost iz za vas davnijih vremena. Živeo sam ih. Svetlost titrava održava me u životu, moja mala tajna, jer to je ono malo svetlo u mraku što govori o nadi i spasu.
Pomalo sam radoznao šta današnji dan donosi sutrašnjem… Uz titravu svetlost sačekaću još jednu zoru.
Dogodilo se: Zora je zakasnila, preduga noć me ubila.
Leto 1990.godine
lepa stara vremena
Da, i nasa lepa razmisljanja o proslosti!!! Hvala.