Fića nije auto, Fića je član porodice. Ima ih i danas, mnogo godina pošto je poslednji proizveden, često se vide na putevima, po gradovima i selima i uvek probude topla i vedra osećanja na neko skromnije ali ipak mirnije i srećnije vreme.

Bilo je to vreme bez džipova i pratećih silikona, bezolovnog i auto-alarma.

Porodice, iako mnogobrojnije nego danas, sasvim su se lepo smeštale u Fiće širom naše bivše domovine i kretale na izletišta,posete familiji i na godišnje odmore.

Kroz otvorene prozore leti (naravno nismo imali klime) se mogla čuti pesma veselih mama dok je tata ozbiljno gledao napred vodeći računa o bezbednosti svoje porodice. Deca bi se pozadi ili dosađivala do besvesti ili prepirala da skrate put i naravno, svaki čas zapitkivala “A kad ćemo da stigmeno” (tada nije bilo DVD’ija, ajpodova ni ajpedova. Bilo je knjiga ali njih su u Fići čitale uglavnom mame kad se umore od pevanja.

U početku Fića nije imao ni radio, pa se mama mučila da nadje tranzistoru najbolji položaj tako da tata može sa čuje vesti ili utakmicu. To je bio tek poduhvat. Otvori se malo prozor (sasvim nepotrebno) pa se mala spravica okreće levo i desno uz neprestano krčanje…sve dok dete ili baka ne zavapi od pozadi da će dobiti upalu uha.

Fića je stizao svuda, baš kao i današnji dzipovi i “bumbari” ili “mečke”, doduše malo sporije ali i sigurnije.

Nama je bio udoban i komotan kao i svaki drugi auto i nismo zapažali nikakvu razliku među njima. Možda je to zato što smo Fiću voleli ili kako bi se modernim rečnikom reklo – bili smo emotivno vezani za njega. I ostali!

Sad kad se ponekad sretnemo Fića i ja, uvek se iznova čudim kako je moja četvoročlana porodica uspevala da ide na kampovanje Fićom. Gde je stala sva ta oprema za veliki šator, ćebad, dušeci, krevet, šporet…a gde smo tek stali mi? Ostaće mi to velika enigma ali eto svašta je mogao naš Fića. Ništa mu nije bilo teško, nikada se nije žalio niti mazio kao ovi današnji – voze godinu dve i već im nešto fali, kompjuter im se nešto prenemaže. Pa kako je naš Fića terao hiljade kilometara bez kompjutera?

Naravno bio je skroman – malo je trošio, delovi mu nisu bili skupi kao ni majstori. Bio je pravljan baš po meri prosečnog Jugoslovena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka…

Mi stariji bivši Jugosloveni, danas pojavu Fiće na ulicama i putevima uvek ispratimo osmehom i nostalgičnim “eeeee vidiiii Fićaaaa”. Tepamo mu i topimo se od miline jer nas samo lepa sećanja vežu za njega…

Primetila sam da u bivšem istočnom bloku ne gledaju sa simpatijama, a još manje sa nežnošću na Trabante ili Zaporošce, koji su bili njihovi “statusni” automobili iz vremena socijalizma. Oni se nerado sećaju tih vremena, podesećaju ih na mračni deo njihove novije istorije… i tako se uvek podsetim kako smo mi u Jugoslaviji nekada lepo živeli…i negde u tami, sama sa sobom nazdravim našem Fići i svim lepim mestima na koja nas je vozio i dovozio!

Fića ne poznaje narode i narodnosti, nacije, religije, pa samim tim ni republike i pokrajine. On nam je svima bio i ostao dragi prijatelj iz “onih” vremena, lepa spona između Plitvica, prekoDalmatinske Zagore, Trebinja, Šapca, Prištine pa sve do Đevđelije…

Ostao je među nama da nas podseti da je moguće i drugačije, da…”sve smo mogli mi, samo da…”
su nas pitali?!

PS Ako negde vidite jednog malog crvenog Fiću registarskih tablica BG 539-17, javnite mi, strašno bih volela da ga bar još jednom zagrlim i nešto važno šapnem!

Sećate li se Nacionalne klase:

 

 

PODELI: