O ljubavi

Da, sad znam…

Stvar je u tome da ne mogu razumjeti da se može živjeti bez ljubavi, i još u tuđem svijetu.
Razmišljam o tome kakvi su to trenutci.
Brrrrr…!!
Ne mogu da se pomirim s tim da ne živiš u obostranoj ljubavi.
Ako je ovo samo jedan život i ako on ide sve brže i brže ka kraju svoga puta, zašto izbjegavati pronaći ljubav koja čeka negdje?
Nisam ja mislio na M.
Ja sam mislio na ljubav koja je tvojim rođenjem tebi predodređena i koja samo nije pronađena.
Možeš ti sad meni opet pričati kako je to bila ta ljubav sa M., ja se nikad s time neću složiti.
Iz razloga sto niste zajedno.!
Prava ljubav je samo ona u kojoj ljudi ostanu zajedno do kraja života.
Sve ostalo su filmovi, priče, storije…
Imao sam ja sličnih ljubavi, itekako, nisam ja tebi to ni pričao.
Poznajem, vjeruj mi, stotine slicnih najvecih ljubavi, jedinih i neponovljivih…
To su mastarije i uobrazije…
Tada sam mislio da bi sve na svijetu učinio za tu ljubav…gorili smo…necu da objasnjavam, ako treba drugi ću neki put, ali gdje je sada ta ljubav?
Zašto nije ostala uz mene kad sam ja to svim srcem i dusom želio, i ona je, ali nije ostala sa mnom.
Zar to da do kraja svog života nazivam ljubavlju.
Zar nije poštenije prema sebi, prema ljubavi, prema onom u kome je ona utkana od početka, samim postankom, rođenjem, predodređenjem.
Zašto ljudi ne vjeruju da je ta ljubav spakovana u nekome ko nas još uvijek čeka?
Zasto se misli da se samo jednom voli?
Zasto se od jedne velike ljubavi pravi mit?
Zasto se poslije nje misli da se to više ne moze ponoviti, pronaći, da je to bilo to?
To me podsjeca na laganje samog sebe!
Na predaju!
Na strah!
Na ljenost!
Na nedostatak snage da se nastavi tragati.
Ko su svi oni koji se nikad nisu udali ili ozenili?
Ko?????
To su oni koji čekaju i nisu dočekali, a jos uvijek osjećaju da ce naići!
Oni su pošteniji od onih koji su prvom prilikom nakon razočarenja počeli da žive s nekim drugim!
Ili poslušali nekog pa se odlučili rastati od svoje ljubavi i otići s nekim drugim (takvi ce goriti u paklu)
Oni se ne predaju kao ovi sto zatšse svoju misiju traženja.
Oni ne odustaju!
A glupa svijetina ih naziva:
usjedjelicama
nerotkinjama
……
Kako su ljudi glupi i kako ih treba izbjegavati…
Muškarci koji se nikad nisu ženili
( e ti činovi u zivotu, ta obilježja, te izmišljotine, ženidbe i ostalo….)
( to nema veze s pravom ljubavlju)
Ne znam nikog ko živi u braku a da se voli onako kako ja zamisljam ljubav da jest)
…dakle i ti muskarci koji su ostali(po drugima)
neženje
bekrije
nemaju oni nista s tim
Gledam ih decenijama, kako sa mnom sjede…
pijuckaju…
slušaju tekstove onih silnih ljubavnih pjesama…
pa opet pijuckaju
Zbog čega oni to rade sta misliš?
…….
Zbog toga što su pijanci, opet bi rekla svjetina glupa…
Zbog toga što ne žele obavezu…
……
NE!
Oni sjede, pijuckaju, slušaju, zapjevaju koliko to znaju, ali ne zbog toga da bi se eto pjevalo, da bi se čula pjesma……
vec zbog ljubavi…
Zbog riječi koje nose ljubav u sebi…
Onu pravu ljubav…
Pa zatim se napiju i žele da čuju kako ta ljubav ne uspijeva, kako se ne ostvaruje, jer se i njihova ne ostvaruje, ne zato jer neće, već zato,
JER JOS NIJE NAISLA.
Bili su toliko hrabri, i pošteni da je ne izazivaju, provociraju i traže je u drugom biću.
Biću koje nije predodređeno.
Ili u biću koje ih napušta!
Zašto osudjivati takvo biće, kad ono nije krivo.
Kad ono nije taj ko bi trebao biti!
O tome sam želio da ti pišem.
O tome kako želim da te pitam kad ćeš potražiti svoju ljubav???
Do kada će te ona više čekati na tebe, ti na nju??
Nemoj i ti molim te ko ljudetina ostala!
Nemoj mi sad spominjati godine i kako je to sve sad kasno i
kako su obaveze drugacije,
i kako se nešto mora radi djece…petog desetog.
Kad mislis krenuti u susret LJUBAVI??
Razmisli malo pa odgovori!
Jer moraš znati da ću ja na tvoj odgovor, koji nebi bio direktan,
i koji bi sadržavao ono sto ja napamet znam,
odgovoriti novim i jačim argumentima, ali ćes na takvo pismo počekati nekoliko mjeseci…
Jer neću moci sve napisati sta mi je u glavi…